Jedan od glavnih problema dokumentarnih serijala koji se na našim televizijama snimaju o važnim osobama iz hrvatske povijesti obično je taj da su neizdrživo dosadni. Bolja je varijanta kada su snimljeni u strogo faktografskom, tv-kalendarskom stilu (ali NE u samom 'TV kalendaru' jer dotično ima problema s faktografijom) jer onda obično to bude kratko, ako već nikako ne može biti nimalo slatko. Najgore je, međutim, kada se razveze o tome kakav je genij, svetac, neprikosnoveni majstor, aga i starješina bio protagonist, a sve se to izgovara i obrađuje kao da se čita dio evanđelja iz Biblije na misi - monotonim glasom i bremenito pretjeranom ozbiljnošću zbog straha da se ne bi narušio dojam golemog pijeteta prema The Veličini.

Jedan od glavnih razloga iz kojih je Robert Knjaz toliko uspješan u svojem snimanju serijala 'Hrvatski velikani' (a prije toga i onog serijala o zanimljivim mjestima u Hrvatskoj) jest to što njega i njegovu ekipu živo zabole za to hoće li netko njihov stil prezentacije smatrati dovoljno dostojnim The Veličine o kojoj govore. Oni su tu da nam te velikane predstave, da nas zainteresiraju za njihov život, lik i djelo, da nas nešto nauče o njima, ali da nas pritom i zabave. Jer štogod generalno Hrvati mislili o tome, s The Svetinjama se može i zabavljati, i to nije uvredljivo.

Da je tomu doista tako, Knjaz i njegova ekipa dokazali su s prvom sezonom serijala o hrvatskim velikanima, ali bogme i s prvom epizodom nove, druge sezone serijala, koja je predstavila Ivana Meštrovića. Genijalnog kipara svjetskog glasa predstavili su nam šećući po raznim mjestima na kojima je obitavao i djelovao, počevši od slavonskog mjesta Vrpolja u kojem se igrom slučaja rodio dok su mu roditelji ondje bili na sezonskom radu, preko Otavica pokraj Drniša, gdje je odrastao, pa sve do Chicaga u američkoj državi Illinois, gdje se nalazi jedan od njegovih najpoznatijih spomenika. Razgovarali su pritom i sa stručnjacima za Meštrovićev život i s njegovim članovima obitelji, i naprosto sa stanovnicima mjesta u kojima je živio, prolaznicima, djecom i odraslima. Koji put ih škakljajući travkom po nosu.

Nema u onome što Knjaz radi i zbog čega su njegove TV emisije i serijali tako šarmantni - ničega posebno novog. Sve je to onaj dobri, stari Knjaz na kojeg smo navikli još od 'Svlačionica', 'Mjenjačnica' i 'Koleđice po svijetu', samo što je prilagođen formatu. No o kojem god formatu bila riječ, pa tako i sada u 'Hrvatskim velikanima', fora je u Knjazovu prepoznatljivom autorskom štihu, u njegovoj inteligenciji, duhovitosti i sada već dobroj uvježbanosti da u svaki sadržaj unese dio svoje osobne životne radosti i zaigranosti te da točno zna kako to prilagoditi sadržaju na kojem radi.

Ovdje je to duhovita pjesmica na špici, neobičan način snimanja, pri kojem se u kadru često nalaze neki potpuno nasumično odabrani ljudi ili se zbiva nešto potpuno neočekivano, kao što je to spomenuto golicanje sugovornika travkom po nosu. To su i zgodni detalji iz protagonistova života koji nisu nužno najvažniji za prikaz njegova velikanskog statusa, ali nam možda mogu pružiti bolji uvid u velikanovu ličnost, kao što su u epizodi o Meštroviću, recimo, bili podaci o njegovoj visini (bio je niži od 160 cm) i dobrom balansiranju odnosa s bivšom i aktualnom suprugom.

Sve to zbrojeno u cjelinu pokazuje da je Robert Knjaz i dalje jedan od rijetkih pravih televizijskih autora u Hrvatskoj, čovjek čije se dokumentarne TV serije bez problema prepoznaju već u prvih nekoliko kadrova i koje su u najgorem slučaju gledljive. Evo, primjerice, ako 'Hrvatski velikani' i ne budu neki preveliki hit među televizijskom publikom - koja je, kao što znamo, uvijek mnogo zainteresiranija za to da vidi kako će se neki bezveznjaci preobući u Beyonce i onda je pokušavati imitirati pred žirijem - uvijek će ostati kao koristan i zabavan edukativni materijal za školski program. Klinci po školama iz takvih će serija sigurno mnogo više i mnogo radosnije učiti nego iz smrtno ozbiljnih i tv-kalendarskih. A to je javni interes u koji se isplati ulagati. I u koji bi HTV, kao javna televizija, i trebala ulagati. Srećom pa u Knjazovu slučaju to i razumije.