Sindrom Željpoh žilavo se održava i aktualizira kad god se takne fatalna zapadna strana Trga maršala Tita, bilo da je posrijedi kakva ideja, a kamoli intervencija. Od 1962, otkad se ondje osovila, zgrada tadašnjeg socijalističkog poduzeća postala je simbol svetogrđa prema povijesnoj sredini i paradigma otpora prema neželjenoj suvremenoj formi, a njezin je projektant Stanko Fabris doživotno stigmatiziran.

Slična sudbina snašla je Milana Šosteriča, projektanta Muzičke akademije, koji je 1983. u anketi časopisa Arhitektura povodom dvadesete obljetnice upitne kuće rekao: 'S Elektrom u naručju... kao da prolazim s nelagodnom mješavinom grižnje savjesti i zahvalnosti, kroz slobodni prostor u masivnom zidu, probijen glavom Stanka Fabrisa. Čini mi se, nisam sam.'

Ta je, naime, anketa prvi put iznijela i drukčija mišljenja o djelu i postupku. U međuvremenu mnogi su zaposjedali 'slobodni prostor', dok je Fabris preživio pogrom i do smrti ostao odan svojim idejnim pozicijama. Milan Šosterič svoj je projekt Muzičke akademije zasnovao na zaštiti tih pozicija i pravu arhitekta na suvremeni i vlastit izraz u baštinjenoj i formiranoj sredini, što je Fabris demonstrirao odrješito, ali i u oslonu na projekte prethodnika, radikalnih modernista.

Zgrada MA načelno je koncipirana kao kontrast, no s time da u svoj korpus uključi Fabrisov Željpoh, ali se i prema njemu distancira kontrastno. Njemu je Šosterič povjerio simboličku funkciju, izraženu formom i estetikom strogog ortogonalnog rastera pročelja, odnosno konstrukcije koja upućuje na vrijeme nastanka. Simboliku doba, stila i svjetonazora naglašava i opremom pjacete ispred nove zgrade, no ona uz to sadrži i uporabnu funkciju, kao mjesto društvenosti: boravljenja, sastajanja i okupljanja.

Za volju realizacije te pjacete bilo je predviđeno ukloniti nekoliko deformiranih stabala, što se napokon i zbilo u petak 2. veljače o. g. Posljedica je ponovno izbijanje sindroma, i to u liku žalopojke i osude u poznatoj populističkoj maniri koja svjedoči samo o tome da u zagrebačkom građanskom mentalitetu nema promjene. Uklonjene tise bile su posljednja linija obrane stava koji na tom trgu želi samo kopiju i kič.

U čemu je prokletstvo tog mjesta koje je moglo biti, a nije postalo izazovom? Još dok se planirala Obrtna škola s Muzejom na zapadnoj strani tek dijelom izgrađenog i neuređenog trga, vlasnica ugaone parcele s gospodarskim zgradama odbijala je prodati svoje nekretnine, pa Hermann Bollé nije mogao rastegnuti palaču duž čitave fronte.

Izgradnja te parcele postala je problem nakon što je izvlaštena 1891. Kako je rupa na uglu, zatvorena tek primitivnim plotom od dasaka, neugodno zjapila, 'maskirana' je zelenim otokom 1910, kad se Sveučilišni trg uređivao u sklopu sustavnog asfaltiranja javnih površina, trgova i ulica. Bilo je to privremeno rješenje, u očekivanju izgradnje Oficirskog doma s kasinom kojem je parcela bila namijenjena.

Otada pa sve do Prvog svjetskog rata niz uglednih arhitekata bavi se arhitektonskim rješenjem Doma, i to u velikom stilskom rasponu, od secesije, neohistoricizma i neoklasicizma do moderne. Najveći dio njih efektnim pročeljem parafrazira bilo pročelje susjednog Muzeja za umjetnost i obrt, bilo pročelja ostalih zgrada na obodima. Drugim riječima, svojim doprinosom žele dopuniti arhitektonsku scenu u sredini koje dominira kazalište kao soliter.

Najviše se Hugo Ehrlich, sam i sa suradnicima 1930-ih, u više varijanata bavio oblikovanjem ugla, nastojeći integrirati kuću u trg i Prilaz Gj. Deželića. Većina projektanata predlaže ispred pročelja kuće opločenu površinu, dakle uklanja zeleni otok kao privremeno rješenje. Ehrlich s Kauzlarićem u jednoj od varijanata predviđa ondje spomenik (sv. Jurja), što bi se moglo tumačiti kao kritiku postava na jugozapadnom dijelu trga (1907). Mnogo kasnije, 1982. godine, na istom mjestu, a ispred već sagrađene zgrade Željpoha, Branko Silađin predlaže spomenik Krleži Marije Ujević, odnosno pjacetu. Svi ti prijedlozi svjedoče o tome da to mjesto zahtijeva intervenciju, točnije doradu.

Urbanistička analiza trga upućuje na specifičnost kojom se razlikuje od svih trgova perivojnog okvira donjogradskog središta, tzv. Zelene potkove. Dok su svi oni definirani kao pravilne pačetvorine, Trg maršala Tita je nepravilan: sa zapadne mu strane teče ukoso važna povijesna prometnica, Savska cesta, koja je oduvijek povezivala Savu s gradom, odnosno Ilicom. Još 1860-ih od Prilaza, koji tada još nije uređen, Savsku markira drvored kestenova koji je bio posječen kad se gradila Obrtna škola (danas Muzej za umjetnost i obrt), da bi se ona integrirala u tada tek djelomično formiran trg. Od tog vremena (1887) potječe problem oblikovanja zapadne fronte trga, duž koje je tekao otkriven potok Tuškanac još 1890, kad je odande uklonjeno stočno sajmište. On će biti nadsvođen 1895, kad bude sagrađeno kazalište, a trg napokon dobiva urbani karakter. No taj je dio trga bio neuređen i prazan sve do 1910, dok u sklopu sustavnog asfaltiranja i preuređenja javnih površina, trgova i ulica nije uređen zeleni otok ispred neizgrađena ugla. On se kao privremeno rješenje održao još i u 20. stoljeću, u očekivanju izgradnje ugla i oblikovanja javne površine ispred buduće zgrade. Kasnije su uređeni zeleni otoci ispred Muzeja za umjetnost i obrt. To se stanje nije izmijenilo do danas. Grmlje se nije oblikovalo, odnosno orezivalo, nego se svjesno puštalo da naraste, kako bi maskiralo osporavanu zgradu Željpoha.

Ta baštinjena situacija ne respektira svojstvenost trga i održava privremenost. Sadašnje oblikovanje zapadnog dijela trga ne afirmira povijesnu komunikaciju Savske, nego je osporava, u ime pravilnosti koje tu nema. Stoga svojstvenost tog trga zahtijeva prikladno rješenje kojim bi nedorečenost bila ispravljena. Rješenje pjacete Milana Šosteriča poziva se na prijedloge prethodnika koji su smjerali tome. Cijelu zapadnu stranu trga oblikuje u funkciji dviju zgrada, Muzeja za umjetnost i obrt i Muzičke akademije, ali i u interesu velikog protoka ljudi, uključujući tramvajska stajališta. Bude li napokon adekvatno obnovljen perivojni parter, purificiran u doba Cirila Jegliča, a i poslije, u ime tzv. modernosti, trg će napokon biti definiran.

Dosadašnja, privremena situacija trga dopušta, dakle, intervenciju koju treba shvatiti kao legitiman popravak. Napose treba naglasiti da su nasadi, biljke i cvijeće na urbanom i k tome arhitektonskom trgu, kakav je Trg maršala Tita, elementi scenografije koja podliježe transformaciji, o čemu najbolje svjedoči taj trg. Biljke u takvom urbanom dekoru treba razlikovati od biljaka u park-šumi, šumi, uopće u prirodi, koje se štite prema drukčijim kriterijima. Dok je u prvom slučaju težište na estetskim aspektima, u drugom su to biološke i ekološke dimenzije.

Na prethodno postavljeno pitanje o fatumu mjesta lako je odgovoriti. Kao što je zeleni otok izvorno bio privremeno rješenje, to je kasnije bio i podivljali gustiš na njegovu mjestu. No dok je u prvom slučaju postojao pozitivni naboj, u očekivanju inovacije, u drugom je riječ isključivo o oprečnoj tendenciji, sprečavanju promjene. Glavna funkcija tog gustiša bila je sakriti omrznut, sustavno uništavan i ponižavan Fabrisov Željpoh.

Recentna žalopojka zbog nestanka deformiranih tisa jasno svjedoči o tome da im neki i dalje namjenjuju funkciju maske, a sve tobože u ime zaštite zelenila, memorije i tko zna još čega. Zato je jadno, pocrnjelo drveće poslužilo kao oružje u borbi protiv novoga koje se u Zagrebu pripušta samo na periferiji.