Istodobno s preseljenjem autora u Berlin tematiziranim u medijima i na društvenim mrežama, izložba 'Private Property' Siniše Labrovića predstavlja fotografije performansa održanog na DOPUST-u, Days of Open Performance na kojemu već tradicionalno sudjeluju umjetnici iz regije, 1. srpnja 2017. u bečkoj Galeriji Michaela Stock.

Tada je na autorovo čelo istetoviran natpis na globalnom jeziku umjetnosti, engleskome, 'Private property', a na zatiljku crtež lubanje i 'No trespassing', upozorenje-zabrana kao logičan nastavak prethodno dane informacije, u stvarnosti često viđane na granicama posjeda. Umjetnikovo čelo i samo je neke vrste billboard, i iza njega umjetnikove misli.

Nepovredivost privatnog vlasništva naspram društvenog vlasništva jedna je od osnovnih tema ali i prijepora hrvatske posttranzicijske situacije postsocijalističkog društveno-ekonomskog uređenja – tržišna ekonomija ponovno je otkrivena kao najbolji model podjele resursa. Je li čovjekovo tijelo njegovo ili vlasništvo obitelji, zajednice ili države tema je koju ova izložba nastavlja postulirati. Odnosno, je li suvremeni čovjek, pa tako i Siniša Labrović, 'svoga tela gospodar'?

U razgovoru s Patricijom Kiš objavljenom u Jutarnjem listu 22. veljače 2018., objašnjava 'Kako sam nemam stanja ni imanja, odlučio sam tetovažom podići sebi tržišnu vrijednost. Riječ je, naravno, o opasnoj igri jer prestajem biti cjelovito i jedinstveno ljudsko biće, deklariram se kao roba, kao vlasništvo, makar i vlastito, a time ulazim u proces moguće razmjene na tržištu. Ono što je moje, u ovom slučaju ja sam, može za pravu cijenu, za novac, ili kakvom nasilnom, banditskom ili državnom pljačkom, postati vaše ili bilo čije'.

'Law of scarcity' odnosi se na temeljnu činjenicu da su ekonomski resursi – zemlja, rad, kapital i talent – ograničeni, a ne beskonačni. S temom vlasništva povezana je ona prodaje, pa tako i rasprodaje, ne samo u svijetu trgovine, nego također i u svijetu ideja koje se mogu dobiti za smiješnu cijenu, dijagnosticirao je Søren Kierkegaard pod pseudonimom Johannes de Silentio.

Za Adolfa Loosa u njegovom radikalnom estetskom purizmu u tekstu Ornament i zločin 1908., kulturalna evolucija sinonimna je s uklanjanjem ornamenta s utilitarnih predmeta, koji je opravdan jedino onda kad je funkcionalan, na primjer u slobodnoj interpretaciji teme, to su tetovaže Papuanskih Indijanaca koje su znak plemena i muškarčeve uloge u njemu, pokazuju njegovu izdržljivost u podnošenju boli, štite od zlih sila, urokljivih očiju ili slično. Odnosno, 'dok su odjeća i pokućstvo seljaka poganski, dijete je amoralno, kao i Papuanski Indijanac koji tetovira svoju kožu, čamac, vesla, sve čega se dohvati, ali nije kriminalac dok moderan čovjek s tetovažama kažnjenik, latentni kriminalac ili degenerirani aristokrat'.[Adolf Loos, 'Ornament and crime', Programs and Manifestos on 20-th Century Architecture (Urlich Conrads, ur.), MIT Press, Cambridge, Massachusetts, 1971., 19.]

Lubanja je i svojevrsna interpretacija srednjevjekovne opsesije prolaznošću moralizirajućeg motiva vanitas i memento mori, ili kako nam to govori Leonardo Bruni sa svog groba u firentinskoj crkvi Santa Croce: 'Ono što si ti, ja sam nekoć bio; ono što sam ja, ti ćeš biti'. Odnosno, Smrt nam govori kako 'et in Arcadia ego'. S druge strane je obuzdano suvremeno društvo na vrhuncu proizvodne moći i znakovne besmislenosti.

Siniša Labrović (Sinj, 12. veljače, 1965.) je umjetnik performansa, body arta, videa i fotografije, odnosno medija kojima pokušava uspostaviti kontakt s društvenom zajednicom ili kritiku na nju. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu na način akcija, performansa, grafita i urbanih intervencija.

Prije nekoliko dana u kulturnim krugovima odjeknula je vijest kako je Labrović napustio Hrvatsku i odselio se u Berlin, a kao primaran motiv toga preseljenja jedan od najpoznatijih hrvatskih performera i konceptualnih umjetnika naveo je obiteljske prilike.

'Žena i ja smo zadnjih 11 godina veze i osam godina braka živjeli razdvojeno. Ona u Vinkovcima, a ja sam uglavnom bio u Zagrebu. Na jednom performansu u Beču sreo sam sreo Andreja Mirčeva koji je dao otkaz na osječkoj Akademiji i rekao mi je da postoji velika potražnja za tetama u vrtiću u Berlinu. Nama se činilo da bi moja žena sa svojim pedagoškim iskustvom mogla s vremenom dobiti taj posao. Ovo ovdje što nam se događalo je s vremenom doseglo razinu izdržljivosti, postalo je teško i ponižavajuće na ovaj način živjeti, u Hrvatskoj, ali i u tom obliku veze. Situacija na umjetničkoj sceni također ne obećava, vidljivo je tko preuzima sustav, koji je i prije bio užasno loš. Očit je nalet desnice, ljudi koji su povezani s Crkvom. Ne vidim ovdje dugoročno perspektivu da žena i ja opstanemo. Ja ću zadržati veze s Hrvatskom, dolazit ću raditi ovdje i dalje, nije mi intencija prekidati sve veze, ali probat ćemo u Berlinu', rekao je između ostalog Labrović u intervjuu objavljenom na N1.