'Sluškinje', 'Balkon', 'Crnci', 'Paravani' bave se temama spola, rase i revolucionarne politike, razvijajući temeljnu Genetovu opsesiju iluzijom i opresijom. Nesvakidašnji životni put (kao osuđivani kriminalac postao je pisac) izvorište je njegova nadahnuća, riječ je o svijetu podzemlja čovječanstva, pa su njegovi likovi najčešće prostitutke, zatvorenici, ubojice i društveno prezrene skupine.

Fascinantnost Genetovih 'Sluškinja' (1947.) leži u činjenici da on ne govori o činu nasilja ni o ubojstvu već o igranju nasilja, nanovo i nanovo i nanovo. Komad generira svojevrsni beskrajan krug dominacije i podčinjenosti. Sluškinje su ujedno komad maski i zrcala, simbola i rituala, snova i transa.

Tužne, potencijalno lude sluškinje Claire i Solange, čija imena asociraju na svjetlo i sunce, zaokupljene su ubilačkom igrom u kojoj ne egzistiraju kao sluškinje nego kao igrači u igri u kojoj kreiraju same sebe, komadu unutar komada, u kojem Claire preuzima ulogu gospođe, a Solange ulogu sluškinje. Rezultat je komad koji ispituje prirodu kazališta, potrebu gledatelja da gleda nešto što prihvaća kao iluziju, no ujedno osjeća njezin potencijalan realitet.

Bit komada leži u igranju uloga i izlasku iz nametnutih uloga, o hrabrosti biti netko drugi. Pitanje je, koja je razlika između sluškinje i gospođe? Redatelj kreće od posljednjeg pitanja u suptilnu analizu današnjice. Subverzija prepoznatljivih društvenih oblika dominacije, prisutnih u komadu, postaje temeljni problem predstave. Za svoje polazište uzima ono što u toj drami ostaje nereprezentirano: pobunu koja bi rezultirala emancipacijom sluškinja i potpunim napuštanjem mehanizama služenja. Tijela reprezentirana u predstavi evociraju različite vrste suvremenog podaništva: sluge sustava, čuvare poretka čiji identiteti tijekom izvedbe postaju izlišni. Ako su Genetove sluškinje ostale zatočene u reproduciranju upravo onih klasnih obrazaca protiv kojih se bune, ova predstava istražuje vrste ponašanja kojima kapitalistički model služenja danas dolazi u krizu pomoću različitih strategija neučinkovitih tijela.

Predstavu izvode Milica Manojlović, Nataša Kopeč i Andrej Kopčok. Dramaturgiju potpisuje Nina Gojić, scenu i kostime Zdravka Ivandija Kirigin. Mia Petranović asistentica je kostimografa, Dado Ćosić asistent režije, glazbu potpisuje Damir Šimunović, a dizajn plakata Tina Ivezić. Produkcija: Sveučilište u Zagrebu, Studentski centar, Kultura promjene, Teatar ITD.

Reprize su na rasporedu 9. i 10. ožujka u Polukružnoj dvorani u 20 sati.