Dok June sve više postaje lik koji snažno gleda pred sebe pa mi iz njezina pogleda moramo iščitavati što joj je, Serena Joy dobiva dimenzije i dubinu koji nisu baš dobri za priču, a najviše od svega - serija kao da tapka u mjestu i ne zna kako bi se pomaknula unaprijed.
Prva stvar koja me iznervirala u novim epizodama 'Sluškinjine priče' jest ta da je to jedna vrlo mračna serija. I to doslovno. U prvih par epizoda barem se u pola scena ne vidi pod milim bogom ništa. Morala sam priijepiti nos uz ekran da bih razaznala barem osnovne obrise i ne znam, možda bi situacija bila bolja da sam ih gledala po mrkloj noći, ali samo mi sad još fali da mi netko počne određivati atmosferske uvjete i uvjete ambijentalne rasvjete pri gledanju serija. Ne znam je li to sve skupa zato što nisu imali para za rasvjetu ili su umislili da su David Fincher, koji generalno ima običaj svojoj publici davati do znanja da je tema njegovih filmova mračna - tako da ugasi svjetlo.
vezane vijesti
No iako se s odmicanjem epizoda situacija s rasvjetom poboljšala pa sam konačno uspijevala shvatiti sudjeluju li u scenama Elisabeth Moss i Yvonne Strahovski ili Serena Joy razgovara sa stojećom lampom u dnevnoj sobi - serija me nastavila nervirati, što je, doduše, činila još i u drugoj sezoni. Dio te frustracije potječe iz, po meni, poprilično besmislenog načina širenja svijeta koji je Margaret Atwood savršeno opisala u svojoj knjizi, a u seriji je pokriven prvom sezonom, no dio potječe iz toga što ta serija sad već neko vrijeme uglavnom tapka u mjestu, spora je ko evolucija, a od kadrova u kojima Elisabeth Moss kamena lica znakovito zuri pred sebe već pomalo dobivam osipe po raznim dijelovima tijela.
'Sluškinjina priča' neizmjerno je važan roman - važan po svojem distopijskom prikazu metastaze nepravednog tretmana žena kakav već postoji u društvu. Kada je prvi put izašla - i kao film i kao serija - plastično je prikazala do čega mogu dovesti konzervativne revolucije, do kuda može dovesti shvaćanje žena kao hodajućih inkubatora i koliko su teokracije užasne, opasne i odurne. No vrijednost 'Sluškinjine priče' nije bila samo u tome. Ona je bila (i ostala) remek-djelo zbog svojeg prikaza unutarnjeg, intimnog života svoje glavne junakinje unutar tog izopačenog svijeta, zbog prikaza ljudskog stanja i toga kako ljudski duh pronalazi način da bude slobodan čak i najočajnijim situacijama.
Prva sezona ove serije to je više-manje vjerno prikazala, još je i sjajno nadopunila poveznicama s prepoznatljivom suvremenošću. E, ali onda se, kao i uvijek s uspješnim serijama, dogodilo to da su odlučili još zarađivati na toj priči, pa smo dobili drugu sezonu, s kojom nismo dobili nikakvu dodatnu vrijednost, osim gotovo pornografskog naslađivanja nad mučenjem koje Gilead provodi nad ženama koje je porobio. Pri kraju epizode dobili smo i Junein čin istodobne žrtve i pobune, kojim je ta glavna junakinja podosta odstupila od lika iz Atwoodina romana. U drugoj smo sezoni dobili i daljnju razradu lika Serene Joy, koja je iz nekog meni neobjašnjivog razloga odjednom pogurnuta u smjeru u kojem bi gledatelji valjda trebali suosjećati s njom, no to je još bilo i donekle zanimljivo jer je uvijek zanimljivo kada neki lik dobiva dodatnu dimenziju.
No evo nam sada i treće sezone, u kojoj se June vratila u više-manje istu situaciju kao i prije bijega/otimanja djeteta, što s obzirom na dosadašnji prikaz Gileada ne da nije vjerojatno nego mi je eksplodirao mozak od toga što su je fino opet smjestili u udobnu kuću Zapovjednika i njegove supruge. Zatim imamo Serenu Joy koja sada pati ko životinja i u jednom trenutku totalno puca, izvodi nešto zbog čega se cijela obitelj Waterford raspada, June odlazi na drugu služinačku poziciju k onom čudnom liku kod kojeg je bila Emily u prošloj sezoni i onda imamo natezanje u kojemu gledamo hoće li se Zapovjednik Frend i njegova Serena pomiriti ili neće, koja će biti Juneina uloga u tome, kako će teta Lydia reagirati sa svojim novim električnim pendrekom i koliko će još puta luda Janine pokušati izvesti nešto očajnički ne bi li se približila svojoj kćerkici. Drugim riječima, opet isto, opet tapkanje u mraku, opet ne znaju što bi dalje sa životom u Gileadu, opet Elisabeth Moss jako gleda pred sebe.
Malu je mrvicu zanimljiviji dio u kojem se Emily (Alexis Bleidel), koja je pobjegla iz Gileada u Kanadu, pokušava opet zbližiti sa svojom obitelji - partnericom i sinom. Bleidel je bez ikakve sumnje nova glumačka junakinja serije, koja sa samozatajnom tišinom uspijeva fantastično odglumiti ženu istraumatiziranu gileadskim ropstvom, koja u novostečenoj slobodi ne zna kako bi se ponašala i čija traumom blokirana čežnja nije samo za izgubljenom obitelji, nego i za izgubljenim životom, izgubljenom samom sobom.
Sve ostalo u ovih nekoliko novih epizoda ničime ne opravdava činjenicu da ova serija traje dulje od zadnje epizode svoje prve sezone. Ne znam, možda će me kasnije epizode razuvjeriti, možda se odluče na neku jasniju i uspješniju Juneinu akciju, možda njezinu suprugu i najboljoj prijateljici daju neku smislenu priču, možda shvatimo zašto se svim silama trude Sereni Joy dati dimenziju koja pobuđuje suosjećanje jer to što je - 'jadna' - samu sebe zakinula oživotvorenjem svojih ideja teško da je 'smekšava' kada se na drugu stranu vage stavi to da je suučesnica u institucionaliziranom silovanju... Možda se, kraće rečeno, dogodi čudo, ali sumnjam. Ipak, gledat ću, ne mogu si pomoći. U pozadini svega toga lošeg ipak i dalje stoji priča i ideja koja me jednostavno sama po sebi mora 'dotaknuti'. Ta su priča i ideja, nažalost, uvijek uvjerljive i uvijek potiču na razmišljanje o stvarnosti - uvijek će nas pogoditi to koliko je lako napraviti samo par koraka iz postojećeg društva da bi žene pale u potpuno ropstvo i potlačenost. Zbog toga će 'Sluškinjina priča', što god učinili njezini scenaristi, uvijek biti snažna i potresna.
