Vaše ovogodišnje gostovanje u Splitu započelo je ulogom Abigaille u 'Nabuccu', s kojom ste ostvarili veliki uspjeh i simpatije publike. No često se kaže da je to jedna od najopasnijih uloga u repertoaru soprana. Kako ste joj vi pristupili?

Da, istina je da to kažu. Ali ja tu ulogu pjevam na svoj način, pjevam je svojim glasom, mislim da je to najvažnije. Ulogu Abigaille ne promatram tako jako dramatski, gledam na nju prije svega kao na ženu, a ne kao na ratnicu i sviđa mi se njezin lik. Moj fah je više spinto, a ne dramatski soprano. Od 2006. pjevam tu ulogu i svaki put se nešto novo dogodi u interpretaciji, u crtanju karaktera.

Meni je pomoglo to sto sam učila pjevanje kod Ghene Dimitrove (op.a. slavna bugarska pjevačica koja je svoju internacionalnu karijeru ostvarila pjevajući ulogu Abigaille na svim relevantnim svjetskim pozornicama).
No bilo koju ulogu da pjevate, bitno ju je uvijek pjevati svojim glasom, ne forsirati, ne bojati glas, nikoga ne imitirati.

Nakon Abigaille pjevate Elisabettu di Valois u 'Don Carlosu' na Splitskom ljetu. Također poznata verdijanska uloga, no ipak bitno različita od Abigaille.

Vokalno gledajući, Elisabetta je više moj tip uloge. No osnova je ipak verdijanska fraza, iako nema tih koloraturnih skokova koji su uvijek jako teški. Elisabetta mi je novija uloga, pjevala sam je i prošlog ljeta u Splitu i veselim se izazovu.

Treći put pjevam u 'Nabuccu', a drugi put u 'Don Carlosu'. Ovdje sam pjevala i Verdijev Requiem. Volim Split i jako mi se sviđa ovdje. Ljudi su mi jako bliski, kolege s kojima radim su izvrsne. A Peristil je fantastična pozornica.

Vi ste jedna u nizu bugarskih pjevača koji redovito gostuju na hrvatskim pozornicama (monografija Marije Barbieri  'Bugarski pjevači na hrvatskoj opernoj sceni')?

Da, i mene su uključili u knjigu kroz ulogu Gioconde. Drago mi je što postoji ta suradnja, što u Hrvatskoj cijene bugarske pjevače poput Stojana Stojanova, Venete Janeve, itd.
Dobro je da pjevači dolaze, ali nažalost nema toliko pravih suradnji među kazalištima, na državnoj razini.

Biste li voljeli pjevati i neke druge slavne i izazovne uloge, poput Bellinijeve Norme ili Verdijeve Lady Macbeth ?

Mi pjevači nažalost nemamo previše izbora, agent vam ponudi ulogu, a vi morate odlučiti hoćete li je uzeti ili ne. Često mi nude Puccinijevu Turandot. Iako sam studirala tu ulogu, još uvijek nisam posve sigurna kada ću je prihvatiti.

Mislim da mogu savladati te teške uloge, no samo pjevajući ih na svoj način, ne da prepravljam glas, da ga činim dubljim no što on zapravo jest.

Rado bih pjevala i Normu, iako mi to nije najmilija opera. Meni se toliko ne sviđa, to je pitanje ukusa, upravo zbog arije 'Casta Diva', koja je jako zahtjevna. Ako je ne otpjevaš vrhunski, nema smisla uopće uzimati tu ulogu. Ponudili su mi Normu u 2011. godini pa sam rekla da imam vremena te da ću razmisliti.

Sviđaju mi se jaki ženski likovi, poput Lady Macbeth. U životu nisam baš agresivan tip, ali zato na sceni mogu možda ispoljiti sve ono što nisam u stvarnom životu.
Najviše volim veristički period. Verizam se pjeva cijelim tijelom, emocije su snažne, pjeva se 'con le viscere' (cijelom nutrinom).

Kako gradite ulogu i interpretaciju?

Taj je dio po meni najvažniji. Čak i ako je riječ o prirodno dramatskom glasu, nema smisla urlati kroz čitavu izvedbu. Uvijek su najvažnije nijanse, piano je jednako važan koliko i forte.
Isto kao i u društvu, kada netko stalno priča jako glasno, dosadi vam, dok kada netko priča tiho, možda ćete se više potruditi čuti što govori. Primjerice, dio u Nabuccu kada kaže 'd’Abigaille, mal conoscete il core' (slabo poznajete Abigailline namjere)… tu frazu gotovo da treba procijediti kroz zube, u njoj ona poručuje 'ja ću vam sada pokazati što mogu'. Mislim da takvim postupcima možete jako obogatiti interpretaciju. Dakle, puno je važnije ostvariti karakter, nego inzistirati na dramatskom glasu.

Puno je teže pjevati na otvorenoj pozornici, nego u zatvorenu teatru?

Uvijek je teže. Zna biti vruće ili hladno, a ako puše vjetar, glas nosi u drugom smjeru. Peristil nije prevelik i glas se vraća, postoji prirodna jeka, kao i u kazalištu. Puno je teže pjevati kada se glas ne vraća, kada pjevač sam sebe ne čuje.

Koje su uloge vama najdraže?

Meni je najdraža Mascagnijeva opera 'Cavalleria Rusticana'. Nažalost, puno kazališta radi ulogu Santuzze s mezzosopranima. Pjevala sam samo dijelove opere, s Peterom Dvorskyem, iako znam cijelu ulogu. Ta je uloga jako opasna za mezzosopran. Također mi je jako draga uloga soprana u Verdijevu 'Requiemu'.

Koji su vaši pjevački uzori?

Cijenim Ghenu Dimitrovu i Annu Tomowa-Sintowu, bugarske pjevačice s kojima sam i učila pjevanje. Zatim Renatu Scotto i Franca Corellija, zbog fantastičnih interpretacija. Sviđaju mi se više potentni, no komorni glasovi. Najviše volim kada soprano ima 'sunce u glasu', kada glas zvoni, kada ima ono što Talijani zovu 'squillo'.

Sljedeći nastupi?

'Nabucco' i 'Krabuljni ples' u Sofiji, u Rijeci pjevam Adrianu Lecouvreur, mislim da je to dobra uloga za moj glas te 'Toscu' u Bernu.