’Kontaktirala sam ljude u Libiji i susjednim zemljama i naglasila koliko je važno boriti se protiv ilegalne trgovine i krijumčarenja kulturnog nasljeđa. Bezobzirni dileri koji kupuju ove predmete potiču nove pljačke’, upozorila je Bugarkinja Irina Bokova, podsjetivši na svježa iskustva s ratovima i društvenim prevratima.

Dok zapadni masovni mediji uporno izvještavaju o zločinima raspadnute Gadafijeve vojske, paralelno iz Libije stižu snimke na kojima tipovi u trapericama, s bejzbolskim kapama, kalašnjikovima i raketnim bacačima haraju Tripolijem. To su revolucionarni pobunjenici, ideološki i plemenski heterogena svjetina kojoj, uz ‘nebesku pomoć’ NATO-a, u leđa puše i moćan zapadnjački informacijski aparat.

Pored snimki masovnih ubojstava, za koja tko zna hoće li itko kasnije odgovarati, svijet je već mogao vidjeti kako je u uzvišenom revolucionarnom gnjevu nešto prizemnije, ali nesumnjivo temeljito, popljačkan stožer pukovnika Gadafija. Ruski historičar, orjentalist i reporter Nikolaj Sologubovskij tvrdi da je donekle sličnu sudbinu pretrpio i Nacionalni muzej al-Džamahirija na Zelenom trgu u središtu Tripolija:

’Muzej je poprište razbojstva; antikviteti se brodom odvoze za Europu’, izjavio Sologubovskij za TV kanal Vjesti.

Prilika za marodere i ratne profitere
Kulturnjaci vode bitku za spas neprocjenjive riznice predmeta iz ere neolitika, pretpovijesti, zatim berberske kulture, feničke, grčke, rimske, bizantske… Sologubovskij je prozvao UNESCO da se javlja bolno prekasno, jer po njemu, kulturna baština Libije ozbiljno je ugrožena već u veljači uslijed prvih nemira, te u više navrata tijekom polugodišnjeg rata.

Libija ima pet lokacija koje su uvrštene na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Među njima su dva i pol milenija stari ostaci Leptis Magne, jednog od najvećih gradova Rimskog carstva, te ruševine feničko-romanske Sabrathe. Na istočnoj obali kraj grada Al Bajde nalaze se ostaci Cirene, starogrčke kolonije po kojoj su libijski prostori nekad nosili ime (Cirenaika).

UNESCO još uvijek traži načine da dospije na te lokacije i osigura njihovu zaštitu. Očigledno je da je u ratnom kaosu kultura još jednom među zadnjim rupama na svirali, što bi se u kontekstu ljudskih stradanja možda i moglo uzeti u olakotnu okolnost, da pljačkanje iste ne predstavlja jednu od provjerenijih grana ratnog profiterstva i tzv. prvobitne akumulacije kapitala za buduću elitu. Nedavno je tako dio prosvjednika protiv Hosnija Mubaraka u susjednom Egiptu osjetio ‘povijesnu šansu’ da upadne u Egipatski muzej u Kairu.

Dobro je poznato da je Irak u vrijeme američke okupacije doživio pelješenje ne samo naftne, nego i kulturne riznice, a sada već godinama traje borba da se barem dio otetih artefakta vrati u negdašnju Mezopotamiju; nove vlasnike hvata se po SAD-u, Italiji, Velikoj Britaniji, Siriji… A slična je nepogoda obilježila i import američke slobode i demokracije u Afganistan, s tim da su tamošnje antikvitete lifrali gospodari rata neskloni talibanima, dok su talibani više naginjali uništavanju svih neislamskih povijesnih vrednota.

Kad se tako poopće stvari, ispada da islamski svijet od sjeverne Afrike do srednje Azije u proteklom desetljeću proživljava novi val pljačke povijesnog nasljeđa koji mnoge možda podsjeća na otimačinu iz vremena europskog kolonijalizma, uslijed kojeg su se afričkim, azijskim, južnoameričkim i inim artfeaktima napunili nacionalni velemuzeji i privatne kolekcije po Londonu, Parizu i drugim metropolama zapada.