Povodom intervjua koji sam dao tjedniku Novosti s puno zakašnjelog i kvazipravedničkog bijesa oglasio se Gavellin glumac Siniša Ružić. Ovaj odgovor pišem spomenutom, ali i svima onima koje stavovi izneseni u ovom pismu predstavljaju. Ružićeva vehementna reakcija nije se dogodila kada je njegov ravnatelj proveo čin cenzure nad plakatom za predstavu 'Fine mrtve djevojke'. Ružić nije našao za shodno reagirati ni na muk svoje strukovne udruge - Hrvatskog društva dramskih umjetnika - koja se do danas po pitanju cenzure u kazalištu Gavella nije oglasila i istu i onoga koji ju je proveo osudila. Pitanje je zašto Ružić nije bio tako glasan i ostrašćen kad je trebalo osuditi potez svog nadređenog.

Zato jer je njegova reakcija tipična reakcija ove sredine koja svojom etičkom mlohavošću maše na sve strane, ali nikada u pravcu centara političke moći i njihovih eksponenata. Zbog čina cenzure napasti svog nadređenog značilo bi reagirati principijelno i doista se izložiti. Međutim ovaj se glumac odlučio udariti tamo gdje sigurno neće biti posljedica: na samostalni srpski tjednik Novosti i moju malenkost.

U uvodu svog Pisma on piše: 'Eto, časni kolega Oliver Frljić kaže da 'GLUMCI GAVELLE LEGITIMIRAJU CENZURU'. Podlo je na naslovnicu časopisa Novosti, koji ima ciljanu publiku srpske nacionalnosti od barem 50.000 čitatelja (naklada 1000-5000 primjeraka, pod. s interneta), od svih drugih tema važnih i za RH i za Srbe u RH, staviti ovakvu LAŽ.'

Ovdje je savršeno reproducirana dominantna nacionalistička matrica u Hrvatskoj koja bi se mogla sažeti u: 'Srbi, kuš, ili pišite o temama o kojima vam mi dopustimo da pišete.'

Tom svojom reakcijom glumac Ružić se stavio uz bok aktualnom hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću, koji se također ne tako davno našao u situaciji da određuje što bi i kako tjednik Novosti trebao pisati.

Pod egidom borbe za 'pluralizaciju manjinske scene', Josipović je mjesecima medijski cipelario Milorada Pupovca zbog kritičkih tekstova o njegovoj umiješanosti u aferu ZAMP koji su izlazili u Novostima. I Josipovićeve i Ružićeve uređivačke ambicije u pogledu tjednika Novosti, potreba da se objasni što bi za ovaj tjednik bile relevantne teme i na koji način bi trebao pisati, ne mogu se drugačije interpretirati nego kao prijetnje slobodi govora. Zanimljivo je i to da Ružić bez imalo razmišljanja kao vjerodostojnu uzima izjavu uprave svog kazališta koja je provela čin cenzure.

Pobjegao si i naštetio nama, umjetnicima, a i publici. Mi te ne cenzuriramo. Nama je od uprave kazališta rečeno da si Ti ionako dogovorio premijeru 20. 9. 2013. u Düsseldorfu, dakle u vrijeme kad si trebao imati premijeru u Gavelli, i da zbog toga ionako ne možeš i ne želiš raditi u Gavelli.

Da ne bi bilo zabune i daljnjih objeda, na zadnjem sastanku koji sam imao s upravom Gavelle usklađeni su termini rada na predstavi 'Zločin i kazna' i projekta koji trebam realizirati u dizeldorfskom Schauspielhausu.

Predstava 'Aleksandra Zec' trebala se početi raditi nakon ova dva projekta, koncem rujna, i imati premijeru u drugoj polovici studenog. Dakle, tek tu nikakvi termini nisu mogli biti razlog mog odustajanja. Međutim i dalje ostaje pitanje zašto Ružić u ovom slučaju vjeruje upravi svog kazališta? Zato jer je to najbolji način da prikrije vlastitu neprincipijelnost i kukavičluk - sukobiti se sa Stazićem, jasno, glasno i javno reagirati na njegov čin i osuditi ga, značilo bi ugroziti svoje radno mjesto. Puno je lakše napasti slabije i glumiti moralnu vertikalu u kontekstu u kojem nema nikakve opasnosti - napasti Srbe, uredništvo lista Novosti i očitati im bukvicu kako bi trebali uređivati svoj tjednik. Da nije bio postignut dogovor i da nije postojala moja namjera da radim projekt, zar bi ravnatelj Stazić u intervjuu Jutarnjem listu izrazio žaljenje što neće doći do realizacije ovog projekta: 'Žao mi je što nećemo zajedno raditi predstavu o ubojstvu Aleksandre Zec jer sam uvjeren da se radi o velikom i važnom projektu.' Zašto bi izražavao žaljenje zbog nerealizacije projekta ako je ionako znao da se taj projekt neće realizirati?

Ali ono što je činjenica i o čemu bi glumac Ružić mogao upitati svog ravnatelja je situacija koja se dogodila nakon premijere moje predstave 'Zoran Đinđić' u beogradskom Ateljeu 212.

Po odgledanoj predstavi, a po mom povratku u Zagreb, Stazić me pozvao na razgovor i rekao da on ne bi radio predstavu o Aleksandri Zec, iako je puno ranije bila dogovorena. Rekao mi je da je to preteška tema za publiku tog kazališta, da još nije došlo vrijeme i još cijeli niz floskula. U tom trenutku bio sam spreman odustati od bilo kakve suradnje. Međutim vrlo brzo je Stazić promijenio mišljenje i rekao da ćemo raditi projekt 'Aleksandra Zec' ako ću raditi i jedan veliki naslov prije toga.

Taj drugi naslov bio je 'Zločin i kazna' i prebačen je u termin koji je bio određen za 'Aleksandru Zec'. Činilo mi se da ima smisla pristati na sve te rošade ukoliko će se projekt o ubojstvu članova obitelji Zec realizirati u Zagrebu, u kazalištu koje godinama bježi od bilo kakve društvene odgovornosti. Dakle, bilo bi dobro da zaposlenici Gavelle i o ovome pitaju svog nadređenog. Međutim pretpostavljam da bi to tražilo od njih malo previše hrabrosti. Puno je lakše napasti ovako neargumentirano, kako je to napravio Ružić, onoga za koga znaš da ti ne može ugroziti tvoju profesionalnu egzistenciju.

Prošli tjedan je Viktor Ivančić u svom tekstu 'Tko doista cenzurira?' anticipirao mogućnost ovakve (re)akcije zagrebačkih kulturnih pregalaca: 'Zagrebačka kulturna čaršija, uspravna u svojoj klonulosti, već će se pobrinuti da za Frljićevu gestu, umjesto onih principijelnih, smisli praktične motive.' Meni se činilo da je zagrebačka kulturna čaršija u svojim podmetanjima ipak malo inteligentnija. Pokazuje se da nisam bio u pravu.

Na kraju otvorenog pisma mi je glumac Ružić poručio da se sramim. Da, sramim se. Sramim se što dijelimo istu profesiju. Ovim završavam polemiku s glumcem Ružićem i svima onima čiju ljudsku i moralnu neprincipijelnost njegovo pismo predstavlja. Ostavljam ih tamo gdje ljudski i etički jesu.