Film je nastao iz kazališta i među njima postoji neprekidna uzajamnost, no 'Gospođica Julija' i 'Hirošimo, ljubavi moja' primjer su inferiornog odnosa, koji pritom kazališnoj publici ne nudi bitno više, dok onu filmsku ionako ne zanima. Komad 'Iznajmljuje se' belgijske skupine Peeping Tom malo je ipak drukčija priča.

Bogatstvo filmske slike odavno već nije u dosegu metafore o svijetu-pozornici, koja za kazalište još uvijek donekle vrijedi, barem u krugovima romantičara. Umjesto 'cijelog svijeta', kazalište, kao i film, nudi detalj koji može biti reprezentativan za cjelinu, ali najčešće ipak nije. Najrazličitiji filmski postupci uspješni su sve dok ih se ne sravni sa zbiljom jer tada se uzdižu do razine remek-djela ili nestaju kao potrošni materijal još jednog ovjekovječenog svakodnevlja. Ni 'Gospođica Julija' ni 'Hirošimo, ljubavi moja', naslovi koji su nakon grandioznog otvaranja s 'Poslije bitke' Pippa Delbona nastavili programski slijed ovogodišnjeg izdanja FSK-a, nisu stigli dalje od filmske vježbe iz rekonstrukcije zbilje dramskog ili proznog predloška. Rezultat nije jednak, jer riječ je o dvije produkcije od kojih je prva ipak vrhunski proizvod, a druga tek usputna čvrga koja Marguerite Duras prepričava na kazališno rudimentaran, neinventivan i stoga nimalo uzbudljiv način.

Britanska redateljica Katie Mitchell u suradnji s videoumjetnikom Leom Wagnerom, za svoj je prvi rad u berlinskoj Schaubühne am Lehniner Patz izabrala drukčiji pogled na klasik Augusta Strindberga. U skladu s repertoarnom politikom toga kazališta, koje želi lektiru predstaviti na suvremeniji način, pa je i zagrebačka publika mogla vidjeti 'drukčiju' Ibsenovu 'Noru', Shakespeareova 'Hamleta' i Millerovu 'Smrt trgovačkog putnika'. U potrazi za novim pristupom psihološkom realizmu, svjesna da je riječ o formi koja danas teško 'prolazi', Katie Mitchell odlučila se za izmaknuti kadar i kao protagonistkinju istaknula tupi kut ljubavnog trokuta izvornika. Iz vizure sobarice, međutim, radnja ne dobiva ništa, čak i gubi gotovo sve, dok i u originalu tek osjenčan karakter ostavljene žene koja šuti dok je se ostavlja ne dobiva ništa na svojoj kvaliteti ili zanimljivosti. Tupi pogledi u prazno ili tek minimalna facijalna ekspresivnosti, poput stisnutih usana ili očiju, prije su dokazi kvalitete glumice Jule Böwe nego važnosti Kristin kod Strindberga.

Razlog zašto se sve to tako moralo napraviti stoga ipak leži uz želji kazališta da se pokaže pred svojim najprije zabludjelim ali na kraju ipak uspješnijim potomkom, filmom. Redateljica je pokazala da može i zna pretočiti kazalište u film i stvoriti iluziju sinergije žive umjetnosti i gotove montirane slike u kontekstu koji podrazumijeva ovo prvo. Međutim, iluzija da se sve odigrano snima i istovremeno prikazuje nije dokaz da je kazalište inferiorno filmu, nego tek da je pokušaj inscenacije kadriranja, u kontekstu koji to ne trpi, pogrešan. Film je snimljen, a predstava ga pokušava pratiti! Na pitanje zašto ovakva 'Gospođica Julija' ne može igrati kao komorna drama, pa da kamera ostane u oku kazališnog gledatelja, na koncu nema odgovora.

Svoj bitno razigraniji i scenski bogatiji odnos s filmom ponudila je belgijska kompanija Peeping Tom amalgamom plesnog, mimskog i dramskog teatra u predstavi 'Iznajmljuje se'. Miljenici zagrebačke publike nakon gostovanja 'Ulice Vandenbranden 32' prije dvije godine, također su majstori scenske slike koja se, ubacivanjem tehničkih i sasvim izvođačkih trikova, približava filmskoj. No u radu Gabriele Carizzo i Francka Chartiera koji umjetnički vode ovaj multinacionalni kolektiv dramskih glumaca, suvremenih plesača i opernih pjevača, primjetna je inicijalna motivacija koja je ipak najprije scenska.

'Iznajmljuje se' na prvi pogled zavodi asocijacijom koju budi zastorima od crvenog baršuna omeđenim prostorima jednako pomaknute i perspektive i protagonista, kao i 'radnje' same. Međutim, dio opusa Davida Lyncha na koji ona tako jasno podsjeća i sam je na granici majstorski snimljene grotesknosti varijetea i cirkusa, pa je primarni impuls u svemu tome opet - kazališni. Zato 'Iznajmljuje se' može osvojiti svojom vizualnošću, kao što osvaja i virtuoznošću izvođača među kojima posebno mjesto imaju korejskim plesači Hun-Mok Jung i SeolJin Kim, ali ne i, ionako nepostojećom, razradom opsesivnih zapadnjačkih motiva od psihijatrije i 'zračenja snova' do obitelji nagrižene egocentrizmom i karijerizmom.

Vrhunska obrada motiva i privlačna scenska perspektiva dovoljna je da od skupine Peeping Tom stvori besprijekorni festivalski adut koji će svi zapamtiti. Međutim, teško da će koga natjerati da o njemu kasnije i misli, iako će mnogi ponovno pogledati 'Twin Peaks'.