Odvjetnici će tek procijeniti ima li temelja za tužbu! Braniteljski tim najpoznatijeg hrvatskog stanara Scheveningena je vjerojatno iz medija saznao da se nova produkcija Zagrebačkog kazališta mladih zapravo bavi njegovim klijentom, pa će krenuti u istragu. Nije prvi put da tužbe prijete domaćim kazalištima, a pogotovo nije prvi put da se u domaćoj javnosti, pa čak i kulturnoj, tuži zbog klevete i duševne boli. Ili se tuži zbog klevete, a naknada koju se za nju traži služi za ublažavanje duševnih boli.

Terminologija je nevažna, neka vrsta indulgencije uvijek je u igri, kako god stvari stajale. A stvari stoje tako da se 'Mauzer', novi projekt Boruta Šeparovića, iz one linije koju ne potpisuje brendom Montažstroj, tiče Ante Gotovine koliko i svakoga iz publike. Ili je/bi barem tako trebalo biti.

Medijski iznimno osviješten, Šeparović uvijek prije premijere svojih novih predstava, ili projekata, pokušava uzburkati javnost nekom vrstom spina, senzacionalističkog ili moralističkog, iako često nije lako pronaći razliku. Strategija je sasvim legitimna, donekle i poželjna, jer unatoč anketama koje uvjeravaju da kazališta u Hrvatskoj i dalje imaju više gledatelja od nogometnih prvoligaša, kazalištu u vremenu diktature medija i marketinga treba dati vidljivost.

Ono gdje stvar pada nije u samom činu najave, koliko u najavi samoj. Ako se predstava radi kao koncept, a kod Šeparovića je uvijek tako, tada taj koncept ipak donekle treba biti domišljen. Pogotovo ako je riječ o konceptu koji se prelijeva preko okvira gledališta i kazališne dvorane, pa i kazališta samog u sasvim konkretnom ili pak metaforičkom čitanju, što ponovno kod ovog autora često jest tako barem u namjeri.

U prethodnim radovima, ponekad, taj je koncept bio i previše težak, neprohodan ili elaboriran, spartanskog ili baroknog predznaka, već ovisi o pogledu promatrača i njegovim/njezinim inklinacijama eksperimentu, društvenim igrama, teoriji... U slučaju 'Mauzera' koncept ima smisla i bilo bi ga lako prihvatiti da nije bio izvanjski postavljen preko medijskih manipulacija koje su sastavni dio strategije, ali su nelogične u svojoj nesustavnosti.

S jedne strane najavljena je predstava o konstruiranim identitetima, najavljene su reference poput 'Grobnice za Borisa Davidoviča' Danila Kiša i 'Mauzera' Heinera Müllera, a s druge je sasvim nedvosmisleno otkriveno, pa i plakatom u krajnjoj liniji, da je ipak riječ o predstavi koja se bavi slučajem, likom i djelom Gotovine.

Možda je u pravom trenutku, sigurno prije nego što se krenulo u medijsku kampanju, trebalo odlučiti želi li se igrati na sigurno i objaviti da je riječ o produkciji koja dira jedan od, nažalost trajnih, tabua novije hrvatske povijesti te time posljedično ubrati plodove interesa na blagajni, ili pak ostati uz 'sačekušu' koja preko spominjanja klasika zapravo smješta publici pušku u vidu i doslovno propucane aktualnosti u samoj izvedbi.

Sama predstava ipak ne zaslužuje takvu pogrešku. Iako se i ovoga puta može čuti da 'kazalište laže', što je postalo već uobičajenim i očekivanim pokličem, mada još nije preraslo u manifest, ovdje ta istina govori o reprezentaciji manje nego u 'Srce moje kuca za nju'. Tamo je reprezentacija bila sasvim konkretan pojam, dok ovdje igra identiteta, i igra s njima, na trenutke postaje zamorna i samodovoljna, sve dok Jadranka Đokić, Krešimir Mikić, Zoran Čubrilo i Frano Mašković ne dođu do prizora u kojem zaista peru zastavu.

Tada prezentacija željenog sadržaja dobiva zasluženu težinu, dok je sve ono što se zbiva ranije i kasnije tek igra. Jer obje velike književne reference, uz još poneku, samo su razrade osnovnog motiva, sadržanog već davno u opaski jedne domaće kolumnistice koja je u haškom suđenju 'čovjeku tvrđem od stine' vidjela tek kompenzaciju za suđenje 'hrvatskom Georgeu Washingtonu'. I današnje pitanje Gotovinine krivnje zapravo je pitanje koliko je čista ta svetinja, a koliko je, ne samo zbog Škore ili Polančeca, istina voda duboka.

Iako ne odgovara na pitanje je li Gotovina tek kriminalac i pustolov ili pak domoljub i heroj, predstava u svojoj razradi motiva ipak prije naginje dokumentiranoj istini koju nude Đikić, Pavelić i Krile, nego onoj idolopokloničkoj Nenada Ivankovića. Čak i ako naginje, pa i sugerira, ona ipak pruža mogućnost da se o temeljnim pitanjima još jednom razmisli, na osnovi iznesenih činjenica i postavke da ako je pozornica cijeli svijet, a kazalište laže, tada i sve ono što znamo ne mora biti istina, u kazalištu ili oko njega. Osim onih koji su realno ostali ležati nakon pobjede, o kojima čak ni kazalište ne može lagati.

Drugim riječima, hrvatsku zastavu treba(o je) netko oprati, u kazalištu ili izvan njega, ali 'Mauzer', iako prvi u hrvatskom kazalištu, nudi tek pretpranje s previše godina zakašnjenja. Godina koje, kako se ovih dana lijepo (!) vidi i izvan kazališta, još nikako nisu prošle.