Sve će, naime, ostati kao i prošlih: oni koji služe cementiranju ukusa i širine pogleda, to i rade, a oni koji pak nastoje pronaći novo i dalje će pokušavati. Takva je situacija: što se traži, to se i dobiva. Problem je samo u tome što bi netko mogao ponuditi baš i ono što se ne traži... Tek tada bi i najave sezona i njihovi rezimei mogli biti drukčiji.

Sezonu 2011/12. neka su kazališta iznenađujuće već započela, i time prekinula dugo razdoblje odmora koje je obično trajalo od kraja ljeta i zatvaranja ljetnih festivala, pa sve do trenutka kad javna televizija izađe iz ljetne sheme. Dakle, ako se traži promjena, evo je. Kozmetička je, piše se datumima! I ponekim imenom koje nije novo, ali zvonko zvuči.

Zagrebački HNK će tako sezonu premijerno otvoriti gostovanjem slovenskog redatelja Tomaža Pandura i njegovom verzijom ni manje ni više nego Tolstojeva 'Rata i mira'.

Dramsko kazalište Gavella dat će napokon priliku Oliveru Frljiću, koji je morao postati regionalna zvijezda kako bi zaslužio pozornicu u zagrebačkoj Frankopanskoj ulici. Koliko će imati slobodne ruke, tek će se vidjeti, kad Dubravko Mihanović, inače i dramaturg tog kazališta, završi svoj tekst o starenju 'Prolazi sve'.

Kad je riječ o zvučnijim 'gostovanjima', ne treba zaboraviti ni Zagrebačko kazalište mladih u kojem od ove sezone, pa sljedeće tri, radi i Jan Fabre. Riječ je o monolozima, ali kod čuvenog Belgijanca to ne znači i da je riječ o – manjim formama. Od zvučnijih 'transfera' to je više-manje to, ali iznenađuje na primjer angažman Vlatke Vorkapić u splitskom HNK, kako činjenicom da se ova filmska redateljica otkad je postavila svoju 'Judith French' nije bavila kazalištem, tako i izborom predloška, Albeejevim komadom 'Tko se boji Virginije Woolf?'.

Ostatak je ili poznat ili pak i dalje – enigma. Možda Gradsko kazalište Komedija i Satiričko kazalište Kerempuh skrivaju još neki adut u rukavu. Najavljeno je tek da u listopadu u Kerempuhu izlaze Gogoljeve 'Mrtve duše' u režiji Dražena Ferenčine, što je igra na poznato i sigurno. A tako je uglavnom i sa svima drugima.

Na primjer, u splitskom HNK ponovno rade redom Nenni Delmestre i Joško Juvančić, ona Shakesperaove 'Romea i Juliju' a on Brešanovu 'Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću'. Ipak, Split pruža šansu i 'mladima', Marici Grgurinović sa Špišićevim 'Kaćušama' i Ivanu Plazibatu s Kafkinim 'Preobražajem', što je vjerojatno u skladu s javno izrečenim programskim opredjeljenjem za domaće snage. Rijeka s time nema problem, pa je sve svoje velike ovosezonske premijere HNK Ivana pl. Zajca prepustio neriječanima s riječkim iskustvom: Slovenci Eduard Miler i Vio Taufer postavljat će Ruse, prvi 'Tri sestre' Čehova, a drugi 'Maskeradu' Ljermontova, a Mario Kovač, u zgodnoj suradnji velikog kazališta dramsko-pedagoške radionice Malik radi autorsku predstavu radnog naslova 'Od kolijevke pa do groba'.

Kako s redateljima i redateljicama, tako ni u izboru tekstova nema previše iznenađenja. Hrvatski repertoari, s ponekom iznimkom, uglavnom su željezni – red domaće, red inozemne klasike. Začudo, nema nijednog Molièrea, koji je valjda bio 'u modi' pretprošle sezone, ali zato ima Shakespearea i Čehova, kao i Goldonija, čijom se 'Gostioničarkom Mirandolinom' u koprodukciji zagrebačkog i zadarskog HNK bavi Aleksandra Broz. Naglasak na domaćim autorima ne poštuju sve kazališne uprave podjednako. Osječki HNK dao si je truda pa je čak dvije trećine dramskih premijera zasnovao na njima i zato 'Prolaznici' Damira Petričevića otvaraju, a 'Sinovi umiru prvi' Mate Matišića zatvaraju sezonu.

Osječanin Davor Špišić može slaviti jer će uz splitske 'Kaćuše' dobiti i praizvedbu 'Crnih očiju' u Gavelli. Držićem se nakon Marca Sciaccaluge neko vrijeme nitko neće baviti, Vojnovića i njegovih 'Maškarata ispod kuplja' sjetit će se Ivica Kunčević u zagrebačkom HNK, a Krležu, začudo nitko ne spominje. Ali će Kazalište Virovitica aktualizirati njegovog 'pandana', jer u koprodukciji s teatrima iz Tuzle i Užica svojevrsnom regionalnom koprodukcijom 'Proklete avlije' Ive Andrića otvara sezonu.

Za domaći se tekst brine i Zagrebačko kazalište mladih jer najprije beogradski redatelj Bojan Đorđev postavlja 'Pisma Heineru Mülleru' Gorana Ferčeca, a kasnije u sezoni i Janusz KIca tekst Ivora Martinića 'Moj sin samo malo sporije hoda'. To kazalište planira još autorski projekata o kojima je prerano govoriti, kao i Teatar EXIT u kojem se već dugo govori o novoj predstavi koju minuciozno kao i uvijek priprema Saša Anočić. Slično je i s Kulturom promjene Studentskog centra, jer u Teatru &TD i pripadajućim prostorima će se novim radovima predstaviti koreografkinja sve bliža dramskom izrazu Natalija Manojlović, dramaturg i redatelj Saša Božić, legendarni Damir Bartol Indoš, ali i Zlatko Burić Kićo. Radni naslov njegove predstave glasi 'Bijele oči', pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se odnositi prema onim crnima u Gavelli.

Od zaklinjanja u publiku i njezinu vrijednost, isticanja izvrsnosti i lektirnosti s jedne te kulturnog značaja s druge strane, repertoari domaćih kazališta za sljedećih devet mjeseci u većoj ili manjoj mjeri najavljeni su. Koliko u svemu tome ima koncepta prerano je ili pak odavno prekasno, suditi.