Marionetsko kazalište Youkiza osnovano je 1635. godine i najstariji je japanski lutkarski teatar, koji u posljednje vrijeme osuvremenjuje repertoar suradnjom s europskim redateljima. Najnoviju predstavu 'Potomci uškopljenog admirala' realizirali su pod redateljskom palicom francuskog redatelja Frédérica Fisbacha po tekstu singapurskog pisca Kuo Pao Kuna.

Naslovni uškopljeni admiral najpoznatiji je kineski pomorac i istraživač, eunuh Zheng Hekoji je u prvoj polovici 15. stoljeća preplovio više od 50 tisuća kilometara i posjetio trideset i sedam zemalja. Lepezu scenskih pitanja u predstavi otvaraju Zhengovi nevjerojatni pomorski uspjesi i pomicanja dotadašnjih granica te činjenica da je sve to postigao s testisima u staklenki umjesto među nogama.

No priča ne staje u ropotarnicama povijesti, već prodire u današnjicu, do Zheng Heovih suvremenih sljedbenika koji su morska prostranstva zamijenili računalnims, hvatajući u velikim korporacijama svoje komadiće slave ili kruha dok, kao žrtve rutine, poslušnosti i rada 'bez muškosti među nogama', postaju suvremeni kompjuterizirani eunusi.

Fisbach je radnju smjestio u prostor modernog ureda, čiju sterilnost pojačavaju naglašena bjelina i radnici koji poput strojeva nesvjesno ponavljaju uvijek iste radnje. U tom okviru bezličnosti jedan od radnika rutinu zatomljuje snovima u koje se upliće Zheng He. Zhengova putovanja likovi na sceni prepliću s potresnim opisima čina uškopljenja, paralelno iznoseći nove recepte za bezbolno oduzimanje muškosti, koju Zhengovi potomci gube i bez fizičkog odstranjenja međunožja.

Iako odlično zamišljen kao susret nekadašnjeg junaka većeg od života i današnjih bezimenih heroja života, na samoj sceni taj spoj nije funkcionirao baš skladno, posebice u dijelovima u kojima su se direktno doticala dva kazališna i sadržajna svijeta, te je cjelina pomalo djelovala kao da je sklepana na silu.

Povijesni odnosno snoviti dio lutkari su dočarali vrhunskom animacijom marioneta čije su pokrete minimalizirali i usporili, a koje su i u gotovo potpunom mirovanju bile žive i prisutne. U toj preciznoj animaciji neshvatljiv je bio let lutaka pri odlasku sa scene koji je djelovao poput nepotrebnog ubrzavanja ritma predstave. Također, lutke su građene tako da se kreću s nogama prema van, što vrlo uvjerljivo dočarava pokret prekriven uobičajenim haljinama, no u hlačama su djelovale poput grotesknog Johna Waynea.

Marionete su animirali glumci obučeni u tradicionalne crne halje koji su se snažno isticali na bijeloj pozadini, ukazavši na činjenicu da su scenski junaci, baš poput onih životnih, tek marionete vođene i manipulirane rukama većih i moćnijih.

Posebno zanimljiv sloj predstave bio je pripovjedački. Glavni pripovjedač stajao je tijekom cijele predstave za dirigentskim pultom na rubu scene te je ritmičkim glasom i pijevnom japanskom riječju vodio lutke, ali i davao ritam radnji i predstavi. U njegovo pripovijedanje uplitali su se glumci, relativizirajući poziciju likova i uslojavajući radnju.

Vrlo dojmljiva je bila scena koja se u trenutku iz hladnog ureda pretvarala u zimsku idilu zametenu snijegom. Umjesto glazbe, zvučnu kulisu činilo je zujanje neonskih svjetala, što je dodatno pojačavalo uredsku bezličnost te pijevni glas pripovjedača, koji je stvarao odličan ritam predstave.

'Potomci uškopljenog admirala' zanimljiv je spoj sadržajne i izvedbene prošlosti i sadašnjosti, u kojemu prošlost, odnosno tradicija, višestruko natkriljuje suvremenost. Kao što je japanski admiral junaštvom i odvažnošću zasjenio suvremene uškopljenike, predstava je oduševila tradicionalnom animacijom marioneta, dok su joj se neki elementi suvremenosti opleli o marionetske i strukturne niti.