Dickens je jedan od rijetkih pisaca koji je van svih konkurencija, ali opet inspirira bezbrojne literarne usporedbe. Brojni pisci, od 19. stoljeća do danas, bili su okrunjeni titulama Dickensa Danske, Egipta, čak i Detroita. Kad god se pojavi prozaist i kroničar života običnog puka, uz dodatno proširivanje mreže sudbina i suvremenih zapleta, obično se pojavi i neizbježna paralela s Dickensom, prenosi The Daily Beast.

Tko su bili sretnici dovođeni u isti kontekst sa slavnim piscem koji je usvojio obiteljski nadimak Boz kao pseudonim pri objavljivanju prvih djela?

U Americi, predvidljivi izbor je spisatelj i scenarist Elmore Leonard, najpoznatiji po romanu 'Rum Punch'. 'Da živim u Buffalu, pisao bih o Buffalu', rekao je Leonard. 'Dickens Detroita', prozvan je i novelistom koji ima izrazito američki stil pisanja. 'Toliko je odlučan i ustrajan u svom realizmu, da možete namirisati zemlju koju opisuje i čuti poznate glasove radničke klase zaposlene na teškim poslovima održavanja imanja.', stoji u najavama njegovih romana.

Meksički Dickens je Carlos Fuentes (1928 -2012), jedan od najcjenjenijih autora španjolskog govornog područja, predvodnik pokreta 'El Bloom': eksplozije latino američke literature tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Nedavno preminuli novelist i esejist (najpoznatije su novele 'Smrt Artemija Cruza' i 'Stari Gringo') započeo je svoju karijeru tjeskobnim prizorima nejednakosti i moralne korupcije. Iako se pozabavio istraživanjem narativnih procesa puno eksperimentalnijim metodama od Dickensa, u biti njegovi romani uvijek istražuju poligone moći i klasne razlike u suvremenoj okolini. Uz impresivnu moć primjećivanja i izdvajanja detalja, to mu je priskrbilo laskavu usporedbu.

U Španjolskoj to je romanopisac Benito Pérez Galdós (1843 -1920), koji je izjavio da čovjek u madridskim kafićima može spoznati značajno bogatstvo informacija, bez da ikada otvori knjigu. Ali ako otvorite jedan od njegovih romana, cijeli svijet je unutra i čeka da bude otkriven. Njegovo remek djelo 'Fortunata y Jacinta', bavi se sudbinom četiri lika: urbanog mladića, njegove supruge, ljubavnice iz nižih društvenih slojeva i njezinog supruga. Drugi roman, 'Ángel Guerra', također vrlo popularan, donosi priču o neuravnoteženom čovjeku koji nastoji osvojiti distanciranu ženu, te u tom procesu balansira između agnosticizma i katoličanstva.

Cyprian Ekwensi (1921 -2007), autor zbirki kratkih priča i romana za djecu je nigerijski Dickens, iako u pomalo pogrdnom kontekstu. Poznata je kritika E.M.Forstera, koji je optužio Dickensonove likove za plošnost, tvrdeći da ih neizmjerna živahnost, malo spašava pa barem, ako ništa drugo, 'vibriraju na stranicama'. Ekwensijevi likovi prošli su slične optužbe, ali su unatoč tome postali tako popularni da si školarke daju nadimke po glavnim junakinjama njegovih romana. Njegov najuspješniji roman je 'Jagua Nana' (1961), o Nigerijki koja ostavlja muža da bi radila kao prostituka u gradu, gdje se zaljubljuje u učitelja. Roman je zahvaljujući velikoj prodaji, dobio i nastavak: 'Jagua Nana's Daughter'.

U Francuskoj, usporedbu nije mogao izbjeći pisac i dramaturg, autor koji je svoje likove objedinio u cjelinu pod nazivom 'Ljudska komedija', Honoré de Balzac (1799 -1850). On i Dickens bili su autori neobične energije, apetita, ambicija i oštroumnosti, otvoreni za gotovo nevidljive minucioznosti, što ih je pozicioniralo u povijesti književnosti kao osnivače realizma. Također je hranilo njihovu opsesiju da društvo prikazuju točno onakvim kako ga vide. Zanimljivost je i da su obojica radili kao pripravnici u pravnom uredu te su bijesno i glasno reagirali na nepravdu uočenu kao konstantu u radu njihovih nadređenih.

U Danskoj Boz je našao literarnog srodnika u Martinu Andersenu Nexøu (1869 -1954). Mladi Dickens obavljao je razne poslove kako bi osigurao obitelji preživljavanje, nakon što je njegov rastrošni otac završio u dužničkom zatvoru Marshalsea u južnom Londonu. Nexo je također odrastao i formirao stavove u siromaštvu pa je njegova proza kasnije veličana kao glas radničke klase. Socijalni realizam njegovog izričaja kasnije je prerastao u komunizam.

U Kini prevoditelja, esejista, književnog kritičara i pjesnika Lu Xuna (1881 -1936) nazivaju Dickensom njegove generacije. Lu je želio postati liječnik, ali jednog dana, tijekom školovanja, pogledao je ratni dokumentarni film u kojem su Japanci smaknuli Kineze osumnjičene za špijunažu, dok je okupljena svjetina apatično promatrala brutalni čin. Tada je zaključio da medicina može održati tijelo zdravim, ali duša kineskog naroda još uvijek čezne za izlječenjem. Njegova britka i bespoštedna satira dijagnosticirala je socijalne boljke njegovog naroda, te je zahvaljujući sjajnom stilu i realističnim uvidima, prozvan ocem moderne kineske književnosti.

U Japanu, Natsume Sōseki (1867 -1916), najveći romanopisac i haiku pjesnik proto-modernog Meiji perioda također je bio student engleske književnosti te je živio dvije godine u Londonu. Svoj boravak tamo opisao je kao život u bijedi, gdje je 'gladovao poput mršavog psa okruženog čoporom vukova'. To iskustvo zauvijek je obilježilo njegove interese, pa se tematski uvijek vraćao na portrete prosječnih ljudi bačenih u teške ekonomske okolnosti industrijaliziranog Japana. Njegova najpoznatija djela su romani 'Kokoro', 'Botchan', 'I Am a Cat'.

U Egiptu, Nobelov laureat za književnost 1988., Naguib Mahfouz (1911 - 2006), reanimirao je Balzaca i Émilea Zolu dramatizirajući povezane priče o presjeku društva u Kairu, čime je priznao energičnost sunarodnjacima usprkos režimima koje su pretrpjeli. Smatran je prvim suvremenim piscem arapske literature, koji se pozabavio temom egzistencijalizma. Tijekom 70 godina karijere objavio je preko 50 romana, 350 kratkih priča, pet drama i brojne filmske scenarije.

'Upanyas Samrat' tj. car romana, kako su Indijci zvali njihovog slavnog pisca Premchanda (1880 -1936), ponio je titulu indijskog Dickensa. Zaslužan je za hindu prozu, koja je, kako opisuje V.S. Naipaul, 'dočarala život indijskih sela iz prošlosti'. Romani poput 'Nirmale', prvi put objavljen u nastavcima kao dio ženskog časopisa, ukazao je na suvremena zla: maloljetne brakove, degradaciju žena, kaste i religioznu hipokriziju te je time pomogao u formiranju nacionalne osviještenosti i senzibilnosti za te probleme.