Posljednji put su 'Tri sestre' u Frankopanskoj bile prije točno trideset godina, kada su ih tumačile Helena Buljan, Ingeborg Appelt i Biserka Ipša. Radeći po istom prijevodu Čede Price, redatelj Slobodan Unkovski uspio je u ovoj novoj podjeli zadržati barem posljednje dvije, kao svojevrsnu posvetu povijesti samog kazališta. U zanimljivosti vezane uz ovu produkciju ulazi nesumnjivo i činjenica da je ovom makedonskom redatelju, kojeg je posao vodio po cijeloj Europi kao i po Sjedinjenim Američkim Državama, ovo prvi rad u Hrvatskoj.

Slobodana Unkovskog, čini se, ne zanimaju ni žanrovi ni podjele, i postavlja sve: od suvremenika, poput Slobodana Šnajdera, Dejana Dukovskog, Milene Marković ili Biljane Srbljanović do klasika. U toj drugoj skupini Čehov ima posebno mjesto s obzirom na to da je za njega on 'klasičan koliko i suvremen jer govori o ljudima i o tome kako je život kompliciran'.

'Pokušali smo u ovoj predstavi pronaći sve aspekte života, koji se i nije toliko promijenio u posljednjih stotinjak godina, koliko nas dijeli od nastanka teksta', tvrdi Unkovski i nastavlja: 'Nismo htjeli napraviti modernizaciju ili dnevnopolitičku aktualizaciju, ali ni lokalizaciju. Na ovoj predstavi neće se vidjeti da je ona nastala danas u Zagrebu i Hrvatskoj. Željeli smo ući u prostor koji je Čehov ostavio, onaj iz kojega je pisao i u kojem ga danas igramo.'

Postoji mit o tome da se u Čehovljevim dramama ništa ne događa. Makedonski gost u Dramskom kazalištu Gavella ne misli tako: 'Kod Čehova se dosta toga događa, ne, naravno, kao kod Shakespearea gdje je sve puno ubojstava, odsječenih glava i valjanja po sceni. Svega toga ima, ali u drukčijoj i bitno suptilnijoj formi. Čehov nije bez akcije, no ona nije vidljiva i nemoguće ju je odmah prepoznati. Zato i jest veliki zadatak postaviti njegov tekst: prevođenje nevidljive akcije u vidljivu je ono što je zaista teško i ne garantira uspjeh.'

Blagost pri radu s glumačkim ansamblom jedna je od osnovnih karakteristika redateljskog pristupa Slobodana Unkovskog, ali ona nije posljedica činjenice da je u već prilično duboko zagazio u sedmo desetljeće života. Riječ je, ponajprije, o poetičkoj odluci koja pomaže pri čestim promjenama radne sredine: 'Uvijek sam negdje prvi put, bez obzira je li to Njemačka, Sjedinjene Države ili Hrvatska. Kad počinjemo raditi, postajemo velika obitelj, i smatram da rad ansambla s redateljem i mora tako funkcionirati, kako bismo razmjenjivali energiju i – ljubav. Ansambl ovog teatra bio je uz mene, povjerovao mi je i inspirirao me. U toj razmjeni energija napravili smo predstavu o protoku vremena i o tome koliko je živjeti komplicirano, teško i gotovo nemoguće.'

Ni glumci, točnije glumice, nisu bez riječi hvale za redatelja. Za Jelenu Miholjević on 'na beskrajno blag način postiže sve što želi dok istodobno uvažava svaku glumačku ideju, čak i svaki osjećaj'. Dijana Vidušin dodaje kako Unkovski 'predstavu stvara iz ljudi', jer je prije konačne odluke o podjeli upoznao cijeli ansambl i odgledao gotovo sve predstave na repertoaru: 'Želio je prepoznati osobnosti glumaca koje bi se mogle upotrijebiti u predstavi, ne izravnu unutarnju ili vanjsku sličnost s likovima, nego podlogu na kojoj lik može izrasti iz osobe koja ga tumači.'

Svatko sam mora pronaći svoj put za razumijevanje Čehova, a Dijani Vidušin to se dogodilo kad je u splitskom HNK Mateja Koležnik postavila 'Ujaka Vanju'. Zato razumije namjeru Unkovskoga da 'Tri sestre' bude predstava u kojoj se trajno izmjenjuje komično s tragičnim: 'Redatelj je tražio sve moguće varijante komičnoga kako bismo dobili kontrapunkt s dramom koja se u komadu neminovno događa. Ta tama na kraju dolazi do izražaja upravo zbog svjetla koje prevladava predstavom. Tako smo slagali i prizore, da osjećaj ide gore-dolje.' Za Jelenu Miholjević to je ispravno čitanje Čehova, jer na sličan način i sam 'zavodi' gledatelja: 'Sve što je toplo, obiteljsko, slatko i duhovito, završava u potpunom mraku čiste tuge. Zato smo željeli ići u krajnosti – kad se zezamo, zezamo se do kraja, a kad plačemo također.'

Iako su naslovne, Maša, Olga i Irina nisu i jedine uloge u 'Tri sestre'. Prozorova igra Ozren Grabarić, njegovu oholu suprugu Bojana Gregorić Vejzović, Kuligina Sven Šestak, a romantični nositelji carskih uniforma su Ranko Zidarić, Hrvoje Klobučar, Živko Anočić i Filip Šovagović. Pored Inge Appelt i Biserke Ipše, u manjim rolama predstavit će se i najmlađe glumačke snage Filip Vidović i Matija Čigir.