Dokazavši glazbeno umijeće u nekoliko produkcija svoje kuće, Kerempuhovi glumci odlučili su napraviti kasnonoćni šou, a kako im je pored glazbe trebala i pokoja riječ koja nije tek usputni vic, dramaturginja Dora Delbianco pomogla im je u izboru ni manje ni više nego 'Balada Petrice Kerempuha'. Međutim možda i najzanimljiviji dio opusa Miroslava Krleže, a u svakom slučaju najposebniji, samo je dio, i to manje važni dio, programa čiji je prvenstveni cilj navodnim humorom i lascivnošću dovesti publiku do smijeha i naručivanja nove runde.

No protiv njih radi činjenica da je ipak riječ o kazalištu i da domaća publika nema naviku opuštanja u sličnom ambijentu. A ne mora biti tako, jer naguranost u foyeru Kerempuha mogla bi rezultirati i zajedničkom zabavom, općenarodnim tulumom uz sveukupnu zezanciju... ali do toga tek treba doći. Međutim u nedostatku sličnih sadržaja, jer pokušaji osnivanja i održavanja stand-up komedijske scene u Zagrebu nekako baš ne uspijevaju, postoji opasnost da se upravo ovaj program proglasi najvećim dobitnikom za publiku, vrhunskim proizvodom u svojem žanru... a to baš i nije istina.

Tehnički gledano, riječ je o četiri glumca s dodatkom glumice koji sasvim pristojno vladaju instrumentima i glasovima. Maja Posavec, kao pridodani adut, očekivani je vokalni vrhunac takvog 'rat-packa', ali zato je i pozvana. Muški ostatak pak prije glumi da radi ono što na minijaturnoj pozornici radi, no kao bend nesumnjivo prolaze. Čak postoji i jasna podjela na tipove po instrumentima kojima se služe, pa je Ivan Đuričić zbog 'uloge' na klavijaturama i saksofonu 'intelektualan' i 'buntovan', Luka Petrušić bubnja pa je kanonski uvjetovan prema agresivnosti, provokativnosti i najmasnijim među štosovima, dok je basist Hrvoje Kečkeš, kako se pristoji ritam sekciji, pomalo suzdržan, gotovo 'objektivan' u nastupu i držanju. Šef parade je, ne samo zbog inicijalnog autorskog udjela u glazbenom smislu, nego i zbog prominentne uloge koja ide s funkcijom glavnog vokala i gitarista, Mario Mirković.

No dobra svirka ipak nije sve. Ostatak, u vidu provokativnih tekstova, persiflaža i ironiziranja, nešto je manje uspješan, kako zbog razine duhovitosti i domišljatosti, tako i zbog nemogućnosti da se izađe iz uobičajenog kazališne interpretacije. Kako je riječ o glumcima koji su, zakonom repertoara svoje kuće, nerijetko prisiljeni igrati šablonizirano, pa im je to pomalo ušlo i u maniru, tako i na noćnoj sceni ponavljaju prokušane matrice umjesto da iskoriste taj navodni prostor slobode za nešto drukčije. Naravno da ni Noćna scena Kerempuha ne može biti bitno udaljena od osnovnih postavki tog kazališta, niti se može očekivati da kabare u takvim uvjetima bude revolucionaran ili zaista brutalno iskren prema zbilji, a to je ideal koji se često neselektivno veže uz tu izvedbenu formu, ali se može barem pokušati čak i u takvom kontekstu napraviti nešto slobodnije, drukčije i kvalitetnije. Ovako se, nažalost, na maloj sceni u 23 sata samo reflektira sve ono što se i inače, u građanskijem terminu, gleda na velikoj.

U tom su kontekstu iskorištene, i potrošene, i 'Balade Petrice Kerempuha'. Njihov lektirni status naštetio im je, ali ne toliko da se s njima barata kao 'Voćkom poslije kiše' ili nekom sličnom brojalicom odavno izgubljenog značenja. Stubičanska krv i milost galgi, nažalost, sasvim su aktualne i lako bi ih bilo prebaciti u suvremeniji kontekst, ali to se Čišćem Lišću ne da. Lakše je igrati se s 'cvetjem' kao s naučenom osnovnoškolskom mukom nego... onime što zapravo jesu. No barem je Petar Preradović dobio zasluženih nekoliko minuta turbofolka, kao i Zdenko Runjić. Kako su glazbeno već dostojno potkovani, članovi kućnog Kerempuhovog benda sad bi, u granicama dopuštenog, trebali poraditi na jezičnim bravurama i parafrazama. Čini se da nisu baš pratili na prošlom satu Noćne scene, kad su kolegij primijenjene poezije držali Predrag Lucić i Boris Dežulović. A možda bi baš kombinacija bila ona – dobitna.