U razgovoru za tportal.hr mladi umjetnik Stjepan Šandrk otkrio je kako doživljava likovnu publiku, tko je lik Martine koja se nalazi na brojnim njegovim slikana te možemo li njegove slike nazivati 'voajerističkima'
Stjepan Šandrk (1984) mladi je slikar koji se do sada predstavio na svim značajnijim domaćim skupnim izložbama suvremene umjetnosti. Za svoj rad dobio je i nekoliko važnih priznanja poput ovogodišnje nagrade publike T-HTnagrada@msu.hr za sliku 'Martina promatra sliku Lovre Artukovića 'Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj'. Tko je popio pivo?'.
Dobitnik je i nagrade 'Ex aequo' 22. Slavonskog biennala 2010. godine, nagrade ALU za najuspješnijeg diplomanta 2006. godine te ovogodišnje otkupne nagrade INA d.d.
Njegova samostalna izložba slika pod nazivom 'Publika' nedavno je održana u zagrebačkoj galeriji Kontura i predstavila je zaokruženi ciklus u kojem mladi umjetnik portretira svoje kolege umjetnike, profesore, likovne kritičare i djela poznatih umjetnika.
Vaša izložba nosila je naslov 'Publika'. Na koji način percipirate likovnu publiku i kako to da ste se odlučili posvetiti joj izložbu?
Publika prikazana na mojim slikama uglavnom su moji prijatelji, kolege u muzejskim prostorima i to su oni koji najčešće promatraju neku sliku. Takav je prizor zapravo metafora odnosa obrazovanog čovjeka prema kulturi s kakvom se susretao i kakvu je želio razumjeti. S druge strane, to je i nostalgičan prikaz jer danas se kultura više ne usvaja tihim promatranjem čvrsto uokvirene slike na zidu, nego u sklopu intervencije u smislu stvaranja kolektivnog spektakla.
Većina današnjih suvremenih umjetnika izbjegava slikarstvo kao medij jer ga smatraju neadekvatnim u svijetu brzih, pokretnih slika. Kako vi gledate na slikarstvo danas i što je vas privuklo tom mediju?
Postalo je teško nositi se sa svijetom umjetnosti kroz jedan tako klasičan umjetnički medij kao što je slikarstvo. Ipak, ne vjerujem da će ono ikada nestati, samo gubi dominantnu ulogu koja mu je pripadala tijekom posljednjih stoljeća. Mnogo ga umjetnika izbjegava možda i zato što je danas najveći postotak slikarstva loše slikarstvo.
U svom radu služite se drugim medijima poput fotografije. Kakav je vaš odnos kao slikara prema drugim medijima?
Smatram druge medije, to jest nove medije izuzetno zanimljivima. Ipak, obrazovan sam kao slikar i još uvijek ne osjećam potrebu izražavati se direktno u njima. S druge strane, nastojim ih uvijek biti svjestan i stavljati svoje slike uvijek negdje u kontekst svoga vremena. Nemoguće je ignorirati iskustva i promjene koje su nam donijeli i mislim da danas slikarstvo može funkcionirati samo u dijalogu.
Tko je lik Martine koji se nalazi na većini vaših slika i koja je njegova uloga u kompoziciji slike?
Martina Grlić je moja djevojka, koja je također slikarica. Ipak, njena je profesionalna uloga važnija za koncepciju cijele izložbe. Ako pitate zašto je ima na toliko puno slika - sve su slikane sa mojih privatnih fotografija, pa je logično (i istinito) da je Martina i na većini slika.
Na vašim slikama često koristite fragmente, pa čak i cjelovite kopije, slikarskih djela drugih umjetnika poput Lovre Artukovića, Vlahe Bukovca, Luciana Freuda, Igora Rončevića. Jesu li ti slikari vaši uzori i koji su razlozi zbog kojih se odlučujete na citiranje poznatih slikara?
Ne bih nazvao te slikare uzorima. Svakako ih cijenim kao kolege jer su to sve afirmirana imena čiji se radovi nalaze u prestižnim muzejima. Više me zanima kako je neka slika došla baš na taj zid i procesi koji su se prije tog trenutka događali.
Kompozicijski gledano većina vaših slika djeluje voajeristički spram publike i kolega umjetnika. Je li to ispravan dojam?
Slike možemo zvati voajerističkima, makar ja preferiram reći da su parazitske.
Za sliku Martine koja promatra sliku Lovre Artukovića dobili ste nagradu publike na ovogodišnjoj izložbi T-HTnagrada@msu.hr. Što vam znači ta nagrada i je li promijenila vaš položaj na domaćoj likovnoj sceni?
Ta je nagrada, kao i ostale koje sam u životu dobio, jedno veliko priznanje i kao takva puno znači mladom slikaru. Ipak, mislim da nije bitno promijenila moj položaj na sceni, to je samo jedan od malih koraka koji se u karijeri moraju učiniti.
Ta slika Lovre Artukovića ima snažnu političku dimenziju. Koliko je vama ta politička dimenzija Artukovićeve slike bila važna za vašu verziju s Martinom koja gleda tu sliku?
Politička dimenzija koju je Artuković ugradio u sliku mene uopće ne zanima. Riječ je o njegovom, gastarbajterskom kontekstu. Kod mene slika funkcionira na drugoj osnovi - također političkoj, a to je pitanje kompetencije. Pitanje tko je slikar kojega će društvo izdvojiti iz mnoštva ostalih, eksploatirati ga maksimalno po medijima i izložbama uz slogan 'Najbolje slike' i na kraju 'muzealizirati'. Koristim navodnike, jer je riječ o privatnom kapitalu koji stoji iza cijele priče. Pritom mislim da to uopće nije nešto loše jer vani stvari tako funkcioniraju već dugo vremena. S druge strane medalje ostaje ledena odsutnost Artukovića u postavu MSU-a.
Portretirali ste i gospodina Kralja, legendarnog čuvara HDLU-a. Kako to?
Gospodin Kralj na sliku je došao slučajno, isto kao što je slučajno zalutao u fotografiju koju sam snimio jedne večeri na otvaranju izložbe u HDLU. Uhvatio sam njegov pogled slučajno, u trenutku i odmah mi je postalo jasno da ću naslikati i njega za svoju buduću izložbu. Njegova funkcija čuvara (ili čak vatrogasca) sjajno se uklopila u koncepciju izložbe. Mogli bi reći i da je izazvala najviše komentara i pitanja. Što znači da je imalo smisla.
U prikazima publike ne pravite razliku između, primjerice, likovnog kritičara ili slikara kao gledatelja slike. Naime, ne ističete tko su i čime se bave ljudi koji gledaju sliku pa oni koji ne poznaju te osobe ne znaju da se radi o ljudima iz svijeta umjetnosti. Je li uopće važno tko su ljudi koji gledaju druge slike na vašim slikama?
Ono što je bitno jest da su svi pripadnici istoga, kulturnog miljea. To što nema neke karakterizacije koja bi učinila razliku između slikara i kritičara posljedica je mog nekritičkog načina slikanja. Mi možda i zaista počinjemo sličiti. Ipak je ovo realistično slikarstvo i moja intervencija u tom smislu pomaknula bi stvari u neko drugo područje kojim se još ne želim baviti.
Umjetnici koji ne slikaju tvrde da je slikarima financijski i egzistencijalno lakše jer uvijek mogu prodavati svoje radove. Kako se vi snalazite? Možete li živjeti u Hrvatskoj od svoje umjetnosti i koristite li neke druge opcije?
Ne bih rekao da je slikarima lakše. Kolege u drugim medijima također izlažu, prodaju, dobivaju nagrade. Ako ćemo biti zločesti, možemo reći i da je u nekim medijima produkcija rada puno brža i jeftinija. Neću se ni žaliti jer ipak uspijevam živjeti od slikanja. Nikad nisam razmišljao o alternativama.
Kao umjetnik koji dolazi iz Osijeka osjećate li se zakinuto u bilo kojem smislu u odnosu na vaše zagrebačke kolege?
Ne mogu reći da sam osjetio ikakve teškoće u vezi s tim što sam iz drugoga grada. U premaloj sredini živimo da bi bilo problema takve vrste. Dapače, to ima prednosti jer dobro poznajem i funkcioniram u obje sredine. Mislim da bi problemi sa prihvaćanjem nastupili u pokušajima na inozemnoj sceni. Istočnoeuropski umjetnici na Zapadu su izuzetak i vrlo rijetka pojava.
Što pripremate sljedeće?
Planiram nastaviti tempo od jedne do dvije samostalne izložbe godišnje i raditi na završetku doktorskog studija koji sam upisao prije nekoliko godina. Izlaganje u inozemstvu svakako me zanima i mislim da pravo vrijeme za to tek dolazi. Možda već od iduće godine kada bismo i formalno trebali postati dijelom Europe.
