Najnoviji film Alexandera Paynea, koji odnedavno igra u našim kinima pod svojim izvornim, neprevedenim naslovom 'The Holdovers', mogao bi vas na štošta podsjetiti. Primjerice, na 'Društvo mrtvih pjesnika' jer je i ovdje riječ o elitnoj američkoj privatnoj školi-internatu i o učeniku i učitelju koji jedan drugome mijenjaju život. Mogao bi vas, iz sličnih razloga, podsjetiti i na 'Miris žene' jer je riječ o polazniku privatne škole koji za blagdane ne ide k obitelji, nego ih provodi s nadrkanim sredovječnim muškarcem koji ima problema s vidom.

Tu su, naravno, i namjerne stilske referencije samog redatelja - film se odvija na prijelazu iz 1970. u 1971. pa se Payne svojski potrudio da film i izgleda i zvuči kao film iz sedamdesetih, a sa sedamdesetima dijeli i to što je po sadržaju sličan filmovima iz te dekade - fokusiran je na likove i malo baca na neke filmove Bogdanovicha, Ashbyja, čak Altmana. Najviše od svega, ovo je božićni film i u njemu ćete prepoznati elemente nekih božićnih klasika.

No točno onoliko koliko 'The Holdovers' podsjeća na sve te filmove i stilove, toliko se od njih i razlikuje. Tako i mora biti, zar ne? Zašto bi se inače uopće snimao? OK, tvorci bezbrojnih remakeova, franšiza i nastavaka imali bi polemičan odgovor na to pitanje, ali ovo je ipak Alexander Payne. On ne štanca kopije.

Prije svega, ovaj se film od 'Društva mrtvih pjesnika' razlikuje zato što je u njegovu središtu učitelj koji nije ni najmanje inspirativan. Paul Giammatti ovdje (savršeno) glumi Paula Hunhama, profesora klasične kulture u elitnom internatu Barton, mrzovoljnog, ciničnog i podosta krutog profesora kojeg nitko ne voli - ni učenici ni kolege. Paul i ne očekuje simpatije. U jednom briljantnom redateljskom potezu na početku samog filma Alexander Payne otkriva nam o kakvom je čovjeku riječ, prelazeći kamerom po stvarima u njegovu pomalo kaotičnom stanu. Na Paulovu umivaoniku, bez ikakvog skrivanja i maskiranja, stoji napola potrošena tuba masti protiv hemoroida. Očito je riječ o čovjeku koji ne prima i ne očekuje posjete.

U kratkom prikazu Paulova profesionalnog života - dok ispravlja testove, drži zadnji sat učenicima prije božićnih praznika i dok razgovara s ravnateljem - saznajemo i kako je došlo do toga da Paul nikome nije ni drag ni simpatičan. Nisu okrutnost, sadizam, cinizam i samoživost ono zbog čega se Paul ponaša abrazivno - on samo pogrešno misli da ih tako skreće s krivog puta. S kolegama se ne slaže jer ih otvoreno osuđuje zbog kršenja principa kojih se on sam drži po cijenu propasti. Bez problema je, primjerice, na kraju godine srušio sina bogatog senatora koji je jedan od najvećih donatora škole.

Kada takvog - nabrušenog, mrzovoljnog i neugodnog Paula - za božićne praznike dopadne dužnost da nadgleda petoro učenika koji ne idu kući obiteljima (to su oni koji se u internatima nazivaju the holdovers), čini se kao da će svima ti praznici biti mučenje.

I klinci koji su ostali Paulu na brigu su, razumljivo, loše raspoloženi. Neki od njih su i inače problematični, kao izvjesni Teddy Kountze, pomalo nasilan i tup delinkvent, koji vjeruje roditeljima da ne može doći kući jer se kuća preuređuje i hrpa je stvari uskladištena u njegovoj sobi. Jedan je sportaška dobričina, koji nije otišao na skijanje s familijom jer je s ocem u natezanju oko toga što ima dugu kosu, jedan je iz Koreje pa mu je predaleko putovati, a jednom su roditelji mormonski misionari i trenutačno su u Južnoj Americi. No svi pobrojani spletom okolnosti ipak odu iz škole za blagdane. Paul ostaje sam u školi s pametnim Angusom Tullyjem i sa školskom kuharicom Mary Lamb.

Giammattijevu kompleksnom liku tako se dodaju još dva kompleksna i zanimljiva lika, iz čije osobne drame i karakteristka proizlazi ostatak filma. Fantastičan mladi glumac Dominic Sessa glumi pametnog mladića Angusa Tullyja, koji je užasno nesretan zbog toga što je trebao otići s majkom i očuhom na Karibe, ali mu je majka to u zadnji trenutak otkazala. Iako se to čini kao kvazidrama razmaženog bogataškog derišta, vrlo brzo saznajemo da se iza Angusove tuge i povrijeđenosti krije bolna tajna.

Mary Lamb u savršenoj, fantastično kontroliranoj interpretaciji Da'Vine Joy Randolph, koja je za tu izvedbu ove godine osvojila i Oscara, još je jedan kompleksan, tužan, izgubljen lik u ovom filmu. Glavna kuharica u školskoj menzi taj je posao svojedobno bila prihvatila kako bi pod posebnim uvjetima i sa stipendijom u elitni Barton mogla upisati svojeg pametnog sina Curtisa. Curtis je uspješno maturirao na Bartonu, ali zbog toga što nisu imali novca da ga odmah upišu na Harvard ili Yale, Curtisa su poslali u Vijetnam, gdje je poginuo. Da'Vine Joy Randolph ožalošćenu majku igra s nevjerojatnom suptilnošću, kao da se pomalo utapa.

I sad - znam što ćete pomisliti. Da, da, da - još jedan božićni film u kojima se nesretni, mrzovoljni, izgubljeni ljudi zbliže, srca im se otope i svima zavlada duh Božića. Već stoput viđeno, od 'Divnog života' do 'Scroogeda' s Billom Murrayjem. No vjerujte, nije tako jednostavno ni površno. Jest, ovo je topao, božićni film koji će sigurno ući u božićni kanon i vjerojatno se prikazivati o blagdanima. No u njemu je previše slojeva - od osobno-emotivnih do onih društvenih, ilustrativnih za Ameriku nixonovske ere, kada su cvjetići hipijevskog pokreta ocvali, a pred očima se razvila žućkasto-smeđa, otužna stvarnost. Ovo nije još jedan božićni film. Ovo je emotivna, duhovita, potresna i dirljiva drama u ruhu božićnog filma.