Ne dajte se, kao ja, navući na privlačne komponente ovoga Netflixova filma - činjenicu da je riječ o filmskoj adaptaciji romana sjajne Joan Didion, da taj politički triler govori o američkom tajnom angažmanu u građanskim ratovima 1980-ih (Nikaragva, El Salvador...), da u filmu glume Anne Hathaway, Willem Dafoe i Ben Affleck, da ga je režirala talentirana redateljica Dee Rees... Film je užasan, neprohodan, bespotrebno zbrkan i svatko tko izdrži do njegova zbrzana finala u kojem se sve nastoji objasniti u minutu i pol - osjećat će se umorno, prevareno i kao da je izgubio čitav dan života.
Politički trileri, generalno gledano, nisu lako štivo, bez obzira konzumiramo li ih kao čitatelji ili kao gledatelji. Za njihovo razumijevanje i uživanje u njima uvijek je potrebno barem neko osnovno predznanje o političkim okolnostima o kojima govore, a s obzirom na to da je u njima obično riječ o razotkrivanju pozadine službene verzije događaja, oni traže određeni stupanj koncentracije i nikada ih se ne može čitati/gledati 'za opuštanje', uz pivo i čips.
vezane vijesti
Redateljica i scenaristica filma 'The Last Thing He Wanted', političkog trilera u originalnoj Netflixovoj produkciji koji je odnedavno i dostupan na toj platformi - sve je to sigurno znala. Uostalom, riječ je o vrlo talentiranoj redateljici koja nam je u zadnjem desetljeću priuštila izvrsne filmove kao što su 'Mudbound' i 'Pariah'. No sa svim tim znanjem i ambicijom - jer ambiciozno se upustiti u ekranizaciju romana velike Joan Didion - snimila je jedan od gorih političkih trilera koji sam ja u životu imala prilike pogledati.
Pokušat ću vam prenijeti samo osnovnu priču, iako ni sama nisam sigurna jesam li je u toj poluzamračenoj, neodređeno neurotičnoj papazjaniji uopće uspjela pohvatati.
Anne Hathaway glumi novinarku Elenu McMahon, prekaljenu terensku veteranku, koja je početkom osamdesetih skoro zaglavila u El Salvadoru te odande jedva pobjegla spašavajući živu glavu, ali koja još od tada žudi za povratkom u Srednju Ameriku da bi otkrila tko točno stoji iza zaraćenih strana u raznim sukobima (posebice onome u Nikaragvi), sumnjičeći, naravno, vlastitu vladu. No Elenin glavni urednik ne želi joj udovoljiti želji, nego je šalje da prati kampanju Ronalda Reagana za ponovni izbor u Bijelu kuću, što je Eleni ubitačno dosadno i naporno. No istodobno s Eleninim profesionalnim problemima, njezin otac Richard, kojeg glumi Willem Dafoe razvija ozbiljne zdravstvene probleme i treba mu netko tko će obaviti zadnji trgovački posao s partnerima iz Srednje Amerike. Elena naprasno napušta zadatak u Reaganovoj kampanji i odlazi obaviti očev posao, tijekom kojeg će zapravo otkriti puno više o povezanosti Amerike i nemira u Srednjoj Americi.
To bi otprilike bilo to. U skoro dva sata trajanja ovoga filma, ništa drugo nisam uspjela shvatiti. Ustvari, lažem. U zadnjih minutu i pol, možda dvije, sve su mi na vrat-na nos objasnili, ali otkrivanje zadnjih minutu i pol filma smatralo bi se krajnje bezobraznim spojlanjem, pa to ovaj put neću učiniti, premda, vjerujte mi, ne bi uopće bilo šteta.
Politički trileri, rekoh već, sami su po sebi složene i zahtjevne priče, zahtijevaju pozornost i koncentraciju, ali i gledatelju pružaju užitak i zadovoljstvo zato što im dopuštaju da sami shvate sve pozadinske spletke, komplikacije i začkoljice. No kada netko režira film tako da aktivno onemogućuje takvo što, uvodeći u njega kvazi-poetski element Elenine naracije, namjerno zamračujući kadrove tako da nemaš pojma tko je tko u sceni tko kome zašto čini što - onda je taj netko snimio loš film.
Nemam drugog komentara za ovaj film. Izmučio me, izgnjavio, bio mi je dosadan, a kao nagradu da sam uza sve to ipak uspjela izdržati do kraja - nije mi dopustio da sama prokljuvim u čemu je fora. Čisti gubitak vremena.
