Nekoliko tjedana kasnije ovo bezvremensko djelo se, po tko zna koji put, ponovno našlo na ljestvici najprodavanijih knjiga u SAD-u. Situacija nije bitno drugačija ni u ovom dijelu svijeta: svakih nekoliko godina pojavi se novo izdanje kineskog klasika, a nedavno se u izdanju Petrine knjige u nas pojavio i potpuno novi prijevod tog klasika na hrvatski jezik. Prijevod potpisuje Miro Labus.

Međutim, tko je bio Sun Tzu? Moglo bi se reći kako se ovdje radi o svojevrsnom "homerskom pitanju", odnosno o pitanju postojanja jednog autora ili autora uopće. Ipak, dominantno mišljenje je da je knjigu napisao general Sun Tzu, otprilike na prijelazu iz 6. u 5. stoljeće prije Krista, u vrijeme dok je dobrim dijelom današnje Kine vladala dinastija Chou. Epohu je odlikovala politička stabilnost i, u skladu s tim, procvat filozofije i umjetnosti. Tada djeluju Konfucije i Lao Ce (Laozi), vjerojatno najutjecajniji Kinezi svih vremena, što Sun Tzua smješta, pod uvjetom da je postojao, u all-star ekipu.

Unatoč konsenzusu, skeptici će se redovito pitati kako je moguće steći vojničke vještine u razdoblju mira i prosperiteta. Isto tako, suvremeni povjesničari njegovo djelovanje smještaju u nešto novije razdoblje, odnosno u vrijeme kada je u Kini vladao kaos. Taj se kaos naziva "Razdobljem zaraćenih država"; sedam suprotstavljenih kraljevstava se ratovanjem borilo za prevlast, sve dok tome na kraj nije stala država Qin. Iako u izvorima nema neosporivih potvrda o mjestu njegova rođenja, smatra se da je Sun Tzu rođen u dolini Žute rijeke (Huang He).

Sun Tzuova teza, koja se proteže kroz čitavo djelo, je da rat nipošto ne treba voditi, ali, ako ste na njega primorani, tu je da ponudi praktične savjete. U skladu s tim, djelo je podijeljeno na 13 poglavlja koja prate teme od planiranja rata do korištenja špijuna, sve u cilju što bezbolnijeg upravljanja sukobom. Naprimjer, u trećem poglavlju, kojem je u fokusu napad, strateg ističe kako se snaga vojske ne mjeri u količini, nego u razini zajedništva kojeg trupe posjeduju. Nastavlja sa elementima koji su potrebni za uspjeh u bilo kojem ratu, a to su: napad, strategija, savezništva, vojska i gradovi.

Doduše, trebala su proći tisućljeća da bi "Umijeće ratovanja" postalo dostupno čitateljima na Zapadu. Točnije, prvi prijevod knjige na francuski jezik pojavio se koncem 18. stoljeća, a na englesko se izdanje čekalo sve do početka 20. stoljeća. Bio je to ključ koji je Sun Tzuu otvorio vrata mnogo šire čitateljske publike. Pomogli su, dakako, poraz Rusije u ratu s Japanom, gdje se ovaj strategijski priručnik proučavao stotinama godina unatrag, ali i Drugi svjetski rat, koji je prisilio SAD na angažman prema Dalekom Istoku. Upravo je Douglas MacArthur, pobjednik na Pacifiku, izjavio da mu na radnom stolu uvijek mora biti primjerak "Umijeća ratovanja".

Primjenu u praksi ratovanja knjiga je doživjela u drugoj polovici prošlog stoljeća, ponajviše u gerilskim pokretima raznih boraca za slobodu svojih zemalja, prvenstveno u matičnoj Kini, ali i južnije – među pripadnicima Viet Conga. Sam Mao Ce-tung, vođa Kineske revolucije, izravnu je inspiraciju za pisanje svojih djela o ratnoj strategiji pronašao u Sun Tzuu, dok su Vijetnamci napamet učili poglavlja iz "Umijeća ratovanja". Poraz SAD-a u Vijetnamskom ratu doveo je do situacije u kojoj se knjiga danas nalazi na spisku obvezne literature pri prestižnim vojnim akademijama Zapada poput West Pointa i Sandhursta, uz bok slavnim teoretičarima ratovanja kao što je pruski general Carl von Clausewitz.

Nakon što su ga temeljito proučili vojnici i obavještajci, "Umijeće ratovanja" počelo se intenzivnije koristiti i u sferi sporta. Primjerice, prema vlastitom svjedočanstvu, izbornik brazilske nogometne reprezentacije iz 2002. godine, koja je tada postala svjetskim prvakom, Luiz Felipe Scolari, svojim je igračima redovito nalagao čitanje odabranih dijelova knjige, a fotokopije bi im ostavljao ispod vrata hotelskih soba. Ovo je zasigurno najpoznatiji slučaj "čarobnog" učinka riječi Sun Tzua, a Scolarijev su primjer zatim slijedili i drugi sportski stručnjaci, poput trenera američkog nogometa Billa Belichicka, vlasnika rekordnog broja osvojenih Super Bowl trofeja.

Što se tiče recepcije "Umijeća ratovanja" u Hrvatskoj, moglo bi se reći da ona postupno raste od osamdesetih godina, kada je, u nakladi legendarnog zavoda Globus, objavljen prvi prijevod na hrvatski. Letimičan pregled kataloga Knjižnica grada Zagreba otkriva da se novo izdanje pojavi svakih nekoliko godina, uglavnom u prijevodu raznih inačica engleskog prijevoda. Zanimljivost je da jedan od dostupnih prijevoda potpisuje i Branimir Štulić, frontmen novovalnih velikana Azre. Također, vrijedi istaknuti razne varijacije na temu Sun Tzuova djela, odnosno naslove poput "Umijeća ratovanja za menadžere" ili "Umijeća ratovanja za žene". U eri prevlasti samopomoći kao žanra, posljednje nimalo ne čudi.