U početku je bila vezana uz Grupu šestorice, a kasnije se osamostalila, koristeći vlastito tijelo kao umjetnički artefakt. Često je rušila društvene tabue i konvencije, zalažući se za slobodu mišljenja i rada, bez obzira na političko ili vjersko opredjeljenje. Također, najavila je svoju prvu retrospektivnu izložbu, koja će se održati iduće godine u travnju i svibnju u Muzeju suvremene umjetnosti i na kojoj će izložiti najvažnije radove nastale tokom njezine 35-godišnje karijere te održati dva nova performansa – 'Moj privremeni dom' i 'Poziv na druženje'.

Dosadašnji festivali performansa u Štaglincu Moja zemlja bavili su se različitim temama, primjerice, vodom, premošćivanjem granica i jezikom te temom 'Svaki dan je dobar dan', a ovogodišnji je bio u znaku umjetnika s Dalekog istoka. Što je bilo presudno da ste se odlučili za predstavljanje azijskog performansa?

Odlučila sam se za azijske performere jer su oni trenutačno među najjačima u svijetu, a to potvrđuje podatak da u Aziji postoje etablirani festivali performansa kao što su Asiatopia u Tajlandu, RITES u Singapuru, ArTrend u Tajvanu i ArtNO. 11 u Japanu.

Zajedno s kuratoricom festivala, irskom umjetnicom Sinead O'Donell, koja je već ranije nastupala u Štaglincu, odabrala sam desetak performera iz Singapura, Tajlanda, Malezije, Japana i Tajvana, koji su se sa svojom istočnjačkom filozofijom, suptilnim osluškivanjem prirode i odnosom prema svom tijelu i tijelu drugih sjajno uklopili u temeljnu ideju festivala, a to je tematiziranje zemlje. Primjerice, jedan performer s Tajlanda tražio je 25 kilograma soli i zatim je na vrlo poetičan način izveo performans u kojem je pokazao vrlo specifičan odnos Tajlanđana prema toj namirnici.

Watan Wuma

Kako je došlo do ideje da na zapuštenom imanju u Štaglincu organizirate međunarodni festival performansa?

Kad je prije deset godina iznenada umro moj otac Ivan Delimar, koji je u Štaglincu imao užarsku radionicu, nisam znala što ću napraviti s njegovim imanjem, i razmišljala sam o različitim mogućnostima, čak i o prodaji. No kako je zemlja za mog oca bila temelj njegovog postojanja, zajedno sa svojim partnerom i performerom Milanom Božićem osnovala sam u znak sjećanja na oca umjetničku organizaciju 'Moja zemlja, Štaglinec' s idejom da to imanje proglasim konceptualnim umjetničkim djelom. Također sam željela Koprivnici i njenim građanima ponuditi spoj urbanog i ruralnog, umjetnosti i zemlje, neku novu kreativnost i invenciju. Zato sam odmah u Štaglinec počela pozivati umjetnike, koji na svjetskoj performerskoj sceni imaju renome i gostuju na festivalima širom svijeta.

Kakav je danas status festivala u Štaglincu u svijetu?

Moram s ponosom reći da su neki od tajlandskih umjetnika odbili otići na festival u Engleskoj kako bi došli u Štaglinec. Svi važniji svjetski festivali performansa znaju za Štaglinec, što je nevjerojatno jer se održava u malom selu u Podravini, s minimalnim budžetom i uz svesrdnu pomoć lokalne zajednice. No usprkos tome na njemu je nastupilo više od 50 inozemnih umjetnika performansa, od Philipa Babota, Petera Finka i Balinta Szombathyja do Sakiko Yamaoka, Alejandre Herrere Silve i Mariel Carranze, a svoje performanse izvelo je više od 100 hrvatskih performera, među kojima su bili i poznati glumci, slikari i fotografi kao što su Ladislav Galeta, Vili Matula, Amela Frankl, Goran Trbuljak, Pino Ivančić i drugi. Danas se katalozi o festivalu u Štaglincu nalaze u nekim od važnijih muzejskih arhiva i dokumentacijskih centara širom svijeta, primjerice, velikoj biblioteci u Tel Avivu, zatim u arhivu performerskog festivala osnovanog prije 30 godina u Glasgowu, zatim u Belfastu, Kölnu, Los Angelesu, Tokiju i drugim gradovima. Za desetu obljetnicu festivala željela bih pozvati u Štaglinec sve umjetnike koji su nastupili na dosadašnjim festivalima i tako obilježiti jubilej.

Lee Wen

Koliko hrvatska država, gradovi Zagreb i Koprivnica te županija imaju financijskog sluha za vaš festival u Štaglincu? I znate li kako se financiraju slični projekti u inozemstvu?

Umjetnici iz Azije sami su financirali svoj dolazak u Hrvatsku, što je bilo spasonosno za naš festival jer bez te potpore ne bismo mogli okupiti tako jaku performersku ekipu. U tim azijskim zemljama, posebno u bogatom Singapuru, postoje brojne fondacije koje preko brzih i efikasnih natječaja financiraju njihove produkcije i omogućuju im putovanja na razne festivale, promovirajući tako njihovu umjetnost u svijetu. A našem se festivalu već devetu godinu nisu povećale dotacije: svake godine tražim iznos od 150 do 200 tisuća kuna za realizaciju programa, no od Ministarstva kulture stalno dobivamo jednaku svotu – 20 tisuća kuna, što je vrlo skroman iznos. Znači, pomaka nema, usprkos tome što smo mi jedna od rijetkih organizacija koja realizira čak 99 posto zacrtanog programa. Ove smo godine sveukupno dobili 54 tisuća kuna, što je trećina budžeta i apsolutno nedostatan iznos za pokrivanje troškova festivala. Zato se oslanjamo na sponzore, recimo, koprivnički vatrogasci donirali su nam uslugu vožnje, Crveni križ hranu, a Podravka se pobrinula za vodu.

Performans se najviše izvodio u '70-ima i '80-ima, kada su umjetnici kroz tu formu angažirano progovarali o društvenoj situaciji. Kako danas kotira na umjetničkoj sceni, je li izgubio onu važnost kakvu je imao ranije?

Performans u Hrvatskoj ima tradiciju još od '60-ih godina, pa i ranije, no godinama nije imao status kakav zaslužuje i nije bio izjednačen s ostalim umjetničkim medijima. No u zadnje vrijeme performans se nekako proširio i približio happeningu jer se koristi interakcija s ljudima, najviše zato što je sve više angažiranih aktivista na drugim područjima, primjerice, rade se projekti s duševnim bolesnicima ili silovanim ženama, što je vrsta društvenog angažmana, ali može biti i performans. S druge strane, mnogi umjetnici angažirani su u nekim nevladinim udrugama poput Zelene akcije ili Prava na grad gdje koriste i formu performansa. U svijetu je performerska scena izuzetno jaka i postoje brojni festivali, recimo, u Aziji postoji gotovo svaki dan neki performerski nastup.

Vasan Sitthiket

Hoće li se na hrvatskoj performerskoj sceni s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju nešto bitno promijeniti, primjerice, hoće li izvori financiranja postati dostupniji?

Već nekoliko godina hrvatski umjetnici apliciraju na razne europske fondove i dobivaju grantove, a sada će se te mogućnosti proširiti, no ne očekujem neke radikalne promjene. Naime, u Hrvatskoj se teško dolazi do informacija o europskim fondovima, unatoč tome što neke fondacije imaju svog predstavnika u Hrvatskoj koji bi trebao pomoći zainteresiranim strankama, barem na informativnoj razini. No meni se dogodilo da mi je jedan predstavnik hladnokrvno odgovorio da on s time nema nikakve veze. To upućuje na zaključak da određena skupina ljudi radi samo za sebe i svoju kliku, skrivajući informacije od javnosti i usmjeravajući novac unutar svog lobija, što jasno pokazuje da je naše društvo još uvijek korumpirano. Korupcija je velik problem u Hrvatskoj, no nadam se da će poslovanje s ulaskom u EU postati transparentnije. Nemam iluzija da će prestati lopovluk, ali nadam se da će lopovi barem manje krasti.

Od kraja '70-ih izlažete svoje tijelo kao umjetničko djelo, rušeći brojne tabue i konvencije društva, prvo sa Željkom Jermanom i Vladom Martekom, a zatim i samostalno. Možete li iz te pozicije komentirati ovaj novi val konzervativizma predvođen udrugom U ime obitelji?

Ovaj novi konzervativizam kojim se tobože pokušava spasiti brak proizvod je određene politike, a u svemu veliku, ali diskretnu ulogu igra i crkva. Cijeli svoj život borim se za slobodu mišljenja i djelovanja, uvjeravajući ljude da moraju misliti svojim glavama kako im drugi ne bi nametali svoje mišljenje. No ljudima je očito lakše priklanjati se lijevim ili desnim opcijama i prilagoditi se masi, negoli zadržati osobnost i vlastiti stav, a onda je njima lako manipulirati. Čini mi se da je ovo manipulacija masom: neka se ljudi bave definicijom braka i pitanjem mogu li homoseksualci sklapati brakove umjesto važnijim stvarima kao što su gospodarstvo, poduzetništvo, izlazak iz krize. No to je i svjetski trend, koji se onda reflektirao i na Hrvatsku. U '80-ima nitko nije postavljao pitanje o nečijoj spolnoj orijentaciji, svi smo se družili i nikome uopće nije padalo na pamet da to komentira. Pretpostavljam da će taj trend doživjeti svoju kulminaciju i da će se ljudi početi baviti pametnijim stvarima od nečije spolne opredijeljenosti.

Kako se taj novi konzervativizam odrazio na položaj žene?

Nikad mi nije bila važna samo emancipacija žena, nego svih ljudskih bića, koji bi se trebali emancipirati od roditelja, škole, crkve, politike, ili uvriježenog mišljenja, i početi misliti svojim glavama. Smatram da su za današnji neokonzervativizam velikim dijelom odgovorne i same žene, koje nisu adekvatno odgajale sinove. Zašto ih nisu naučile da moraju poštivati žene i tretirati ih kao ravnopravna ljudska bića, te aktivno sudjelovati u domaćinskim poslovima? S druge strane, čitam kako u Velikoj Britaniji jača trend plesanja oko šipke, koji su prihvatile brojne mlade djevojke, ne shvaćajući da tim načinom pretvaraju svoja tijela u objekte. Taj trend nije nimalo konzervativan, barem u pogledu odjeće i ponašanja, a s druge strane njihovi stavovi su izrazito konzervativni. To pokazuje da ta ženska priča ima uspone i padove, kao uostalom što sam i ja doživjela da me feministice napadaju zbog plakata 'Treba vjerovati muškarcima', a sada se očito nalazi u konzervativnijem kanalu.

Sudjelovali ste i na festivalu New Territories u Glasgowu s projektom 'Paves interkulturalni dijalog', kojim ste pokušali utjecati na političko odlučivanje. Kakva su vam iskustva s tog susreta?

Projekt je inicirala Britanka Anne Bean, koja je prije nekoliko godina nastupala u Štaglincu. Okupila je pet umjetnica iz tzv. problematičnih zemalja – Sjeverne Irske, Izraela, Iraka i Hrvatske - a u projekt je uključila i sebe, jer je kao bjelkinja rođena u Zambiji svjedočila raznim oblicima segregacije. Ideja je bila da u tim zemljama realiziramo projekte kojima ukazujemo na postojanje raznih barijera i nepostojanja dijaloga među ljudima i državama, te da tako skrećemo pozornost političke zajednice na njihovu besmislenost i neodrživost. Jedan od prvih projekata bio je 'Kilometri žute vrpce', koji smo izveli u Štaglincu, ali nažalost bez iračke slikarice Poshye Kakl koja nije mogla dobiti vizu. Zbog njenih problema s dobivanjem vize problematizirale smo i tu temu, primjerice, irska performerica Sinead O'Donell napisala je na košulji riječ 'VIZA' i zatim se u Londonu bacila u prljavu Temzu, pokušavajući tom akcijom skrenuti pozornost javnosti na nemogućnost izlaska iračke performerice izvan granica Iraka. Inače, ona je izvrsna performerica, a jedan od njezinih najžešćih performansa bilo je hodanje krvavih nogu po razbijenom staklu, kojim je htjela poručiti da je sve moguće, čak i promijeniti svijet. Nastupile smo i u Zagrebu, Belfastu i Tel Avivu, no zbog sigurnosne situacije još nismo gostovale u Iraku. Pokušale smo taj performans izvesti u Jordanu, misleći da će Poshya ipak uspjeti ući u tu zemlju, međutim nisu joj dopustili da se makne dalje od aerodroma. U Jordanu pak nije mogla izlagati izraelska umjetnica. U najnovijem projektu problematiziramo temu zamjene identiteta.

Watan Wuma

Što ste pripremili za retrospektivu '...žena je žena je žena...' u MSU?

Izložit ću svoje najvažnije radove nastale tokom 35 godina, od 1979. do 2014. godine, a budući da sam željela oživjeti uspavanu muzejsku atmosferu, nastupat će i drugi performeri, prikazivat će se filmovi, održavati tribine i okrugli stolovi, a uključit će se i projekt 'Paves...' Ja ću realizirati dva performansa. U prvom, 'Moj privremeni dom', preselit ću se u Muzej i tamo ću živjeti dva mjeseca, zajedno sa svojim knjigama, krevetom, ormarom s odjećom, kompjuterom i svim stvarima, tako da će posjetitelji moći razgovarati sa mnom i razgledati moju dokumentaciju i slično. U drugom, 'Poziv na druženje', svakog dana ću ručati s nekoliko posjetitelja na posebno postavljenoj mobilnoj pozornici, koju ćemo moći seliti unutar i izvan Muzeja, od autobusne stanice do platoa ispred Avenue Malla. Te ćemo ručkove snimati i prikazivati na platnu, naravno, uz dopuštenje protagonista, tako da će i ostali posjetitelji moći čuti o čemu smo razgovarali.