Od izložbi na domaćem terenu jedna je u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO), koju je kustosica Jasmina Fučkan najavila kao izložbu-slučaj, a druga je u riječkom Muzeju za modernu i suvremenu umjetnost (MMSU), u sklopu Rijeke 2020. Kustos joj je Tevž Logar, Slovenac s riječkom adresom, koji za Gorana Trbuljaka kaže kako je on zapravo prvi koji je u kontekstu nove umjetničke prakse kasnih 1960-ih direktno propitivao autorstvo i odnose moći na polju likovne umjetnosti te neumorno, tijekom cijele svoje karijere, s puno humora i samokritike, potkopavao mitove o nedodirljivom umjetniku i umjetničkom djelu. U Italiji pak, u Bologni, do 24. ožujka traje mu retrospektivna izložba 'Prije i poslije retrospektive'.

S Trbuljakom smo se našli u njegovu zagrebačkom studiju kako bismo na licu mjesta provjerili što sprema sada kada je u mirovini, u koju je otišao u rujnu 2018., nakon što je 30 godina predavao snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti.

U zagrebačkom MUO-u izlažete izvjesni predmet, glavoper, postavljajući pitanje 'Zašto bi netko kupio glavoper od Gorana Trbuljaka'. Otkud glavoper?

Neki znanac mi je na ulici rekao kako je vidio da prodajem nešto na Njuškalu, na što sam mu rekao da ne prodajem ništa, ali kad sam došao doma, išao sam vidjeti o čemu se radi. Neki drugi Goran Trbuljak prodavao je glavoper. I ranije sam slutio da imam imenjaka i prezimenjaka te sam imao želju da ga upoznam i da napravimo zajedničku izložbu. Međutim, imao sam i mali zazor, nekako nisam bio siguran kako bi drugi Goran Trbuljak to primio. Kad sam vidio da prodaje nešto, to mi je bila šansa da se sretnem s njim. A to što je nudio još me dodatno razveselilo - predmet koji služi u frizerskim salonima za pranje glave, kose. Zašto me to toliko uzbudilo? Jer su se poklopile dvije stvari. Moj imenjak i prezimenjak prodaje nešto što je sigurno ready-made i to 2017., ravno sto godina od čuvenog Pisoara Marcela Duchampa. Ti predmeti nisu isti, naravno, ali sličnosti među njima postoje: od porculana su, primaju vodu, industrijski su napravljeni. Bio sam jako uzbuđen oko cijele transakcije, a malo sam se i bojao hoću li to uspjeti obaviti, kako ću se tom čovjeku predstaviti, hoće li mi on to na kraju prodati, hoće li cijela ta priča profunkcionirati. Sretna okolnost bila je ta da sam već ranije u MUO-u dogovorio izložbu s kustosicom Jasminom Fučkan. Kad sam uspio kupiti glavoper, bilo mi je najlogičnije da ga u muzeju i izložim.

Što će biti s njime nakon izložbe, kakva mu je daljnja sudbina?

Tu sam imao dilemu. S obzirom na veselje koje mi je taj predmet priuštio, ja sam ga kupio stvarno jeftino. Platio sam ga 26 eura. Ideja je najprije bila da ga nakon izložbe prodam za dvostruko, trostruko, deseterostruko, za 26 hiljada eura. Takvu sam ponudu i dao Njuškalu, međutim, ona je tamo stajala nekoliko sati pa su je zabranili. Onda sam odlučio da predmet uopće ne prodajem, odnosno da ga prodam samo onome tko će garantirati da će vratiti glavoper u prvobitnu funkciju, da će ga instalirati u neki salon. U tom slučaju prodat ću ga za 13 eura.

To da ga MUO otkupi ne dolazi u obzir?

Nisam razmišljao o tome.

Nisu vas priupitali?

Još ne.

Na istoj toj izložbi prvi put pokazali ste dio svoje kolekcionarske Zbirke anonimnog umjetnika.

Cijela izložba koncipirana je oko kolekcionarstva i sakupljanja, oko toga što je to sve sakupio sam muzej, bilo kupnjom, bilo poklonima. Uz to, ja sam već neki stari čovjek i govori se o tome da bi trebalo kupiti nešto od Trbuljaka. Znači, i ja sam na neki način na tržištu, bez obzira kakvo je to tržište, skromno. I ja sam dakle dio te priče o kolekcionarstvu, a tu je i ta moja kolekcija. Godinama sam kupovao radove od prijatelja s isključivom namjerom da ih sakrijem jer sam u njima pronalazio neku sličnost s nekim mojim radovima i idejama. Onda sam ih jednostavno želio maknuti s tržišta i od očiju javnosti. Dio izložbe posvećen je i seriji mojih radova 'Bez naslova', nastalih od 1971. do 1982., koje je MUO posudio iz bečke zbirke 'Kontakt', umjetničke zbirke Erste Group i ERSTE Foundation. To je tu zato što mi je bila zanimljiva činjenica da je neka kolekcija otkupila moje obične, jednostavne komade papira na kojima je nešto otipkano pisaćom mašinom.

Trenutno imate izložbu i u riječkom MMSU nazvanu po vašem radu - 'nikada do sada viđen rad neviđenog umjetnika'. Kako je došlo do te suradnje?

Direktor MMSU-a Slaven Tolj pozvao me prije nekoliko godina da napravim retrospektivu, što nisam mogao prihvatiti jer sam veću izložbu koja se zvala retrospektiva već imao. Tada mi je rekao da mogu raditi što hoću pa i imati praznu galeriju, a to se ovdje i dogodilo. Kustos je Tevž Logar te je koncipirao priču oko moje serije radova 'Ovojeizam', koji su vrlo jednostavni i, ako ih gledaš s malo veće distance, skoro pa nevidljivi na zidu. Radi se o papirima A4 formata pribodenima na zid na kojima su rečenice, upiti za posjetitelje galerije, ali i drski i bezobrazni tekstovi koji od gledatelja traže da radi nešto što možda nije primjereno da se radi u muzeju.

Te svoje rečenice na A4 formatu počeli ste raditi početkom sedamdesetih. Koja je bila prva ideja iza njih?

Imao sam potrebu odmaknuti se od onoga što se učilo na Akademiji i od onoga što se izlagalo u galeriji, od slike koja je slikana, od skulpture. Postojala je ta ideja o dematerijalizaciji umjetnosti, da ona više ne mora ovisiti o objektu, već da se može tražiti u samoj ideji. Ideju, međutim, morate iznijeti na neki način, a ja sam je odlučio iznijeti na minimalan, najjednostavniji način. Papir je bio dostupan, nije bio skup kao boje i platno, a za rad nisam trebao nikakav prostor. Dovoljna je bila pisaća mašina, koju sam imao od oca. Kad sam na izložbi vidio sve te rečenice, neke sam i zaboravio da sam ih napisao. Za neke mi ni samom nije bilo jasno što sam htio reći, a neke su mi djelovale kao oni grafiti kojima umjetnici na zidovima poručuju da se džaba krečilo. U vrijeme kad sam ih počeo raditi, nisam znao da postoji Gorgona i da gorgonaši imaju slične, skoro pa jednako formulirane radove, primjerice serija Misli za određeni mjesec. O tome sam čuo kasnije, a da sam znao tada, možda ne bih ni radio na taj način.

Krajem prošle godine imali ste i izložbu na kojoj je prvi put cjelovito predstavljen vaš grafički dizajn, kojim ste se bavili od 1971. do kraja 1990-ih radeći, među ostalim, kao grafički urednik časopisa Polet. Naziv izložbe je zanimljiv, 'Oblikovanje linijom manjeg otpora'. Što mislite o tom nazivu, odnosno o toj procjeni?

Naziv je dao kustos te izložbe Darko Fritz. Držim ga istinitim jer moram priznati da u ono vrijeme sebe nisam ni doživljavao dizajnerom. Mnogi moji kolege koji su završili likovnu akademiju i koji su po vokaciji bili slikari rano su shvatili da u životu moraju raditi nešto drugo. Mnogi su tako prelazili u dizajn i to što su radili bilo je jako dobro, vizualno je odlično izgledalo. U dizajnu, ma neću reći da si nisam davao truda, ali - možda i zato što nisam mogao biti vizualno zanimljiv i atraktivan - nastojao sam sve to svesti na nekakav minimum.

Da, Darko Fritz je povodom te izložbe podsjetio da ste majstor nenametljivosti i samozatajnosti te da se kroz čitavu svoju karijeru poigravate konceptom anonimnosti pa da onda ne čudi to što vam je i dizajn takav - nenametljiv.

Može se sve to doživjeti i kao kukavičluk, kao negativna strategija, odnosno kao strategija mladog čovjeka koji se u danoj situaciji slabo snalazi. Onda je lakše biti anoniman, nenametljiv, ne izlagati se previše jer kad se izlažeš, dobiješ i lagano po pipcima. Kao puž s ticalima, koji se onda povuče u svoju kućicu. Zato u tim procjenama treba biti oprezan. Nenametljivost može biti hinjena.

Od početaka vaše karijere bavite se pitanjem tko je umjetnik, odnosno tko može biti umjetnik te koliko to tko je umjetnik i što je umjetničko djelo ovisi o društvenoj i institucionalnoj valorizaciji. Kako na to gledate danas, u doba sveopće umreženosti, interneta, društvenih mreža koji svakome omogućuju da ima svoju malu virtualnu galeriju, da se promovira?

Pa to je super, zar nije? Kad se internet pojavio, doživio sam ga vrlo sličnim ulici na koju izađeš, napraviš nešto i pustiš ljudima da vide. Sada je još fantastično što u tom prostoru u koji baciš to što radiš odmah dobivaš i nekakav odgovor. Druga je stvar razina toga odgovora i toga što se sve krije iza toga. Ali princip je sličan, demokratičniji. Potreba da se ide na ulicu postojala je ne samo zbog slutnje, nego zbog činjenice da time što hoćeš raditi ne možeš odmah ući u neki muzej, već moraš čekati neko vrijeme da to bude valorizirano i prihvaćeno. Sada je ta brzina kojom netko neku stvar napravi na ulici jednaka brzini kojom to netko stavi na internet. Kanal selekcije i stroge verifikacije jednostavno je izbjegnut i zato je to fantastično. Kad sam davno na YouTubeu gledao najjednostavnije videouratke, koje bi ljudi sami napravili, bilo mi je to kao kad smo 1970-ih otkrivali mogućnosti videa, jako uzbudljivo. Moram priznati da sada više i ne pratim što se sve radi, ne stignem jer je toliko toga.

A klasično praćenje, muzeji, galerije? Idete na izložbe u Zagrebu i šire?

Da, redovito, mada mi se zna dogoditi da mi neke i pobjegnu jer prekratko traju, a ja mislim da imam vremena posjetiti ih. To mi se, recimo, redovito dešavalo sa zagrebačkom Gretom, koja ima sjajan program i odličnu lokaciju. Sve posjećujem, osim jednog izložbenog prostora, a to je Muzej suvremene umjetnosti.

Ostajete pri tome da u tu zgradu ne ulazite?

Zasad da, a ta mi pozicija odgovara jer onda ne moram ići na izložbe kolegama pa nemam ljubomore oko toga.

MSU je 1996., tada kao Galerija suvremene umjetnosti, povukao vašu monografiju 'g. Trbuljak' u potpisu Branke Stipančić. Spomenuti Logar, koji je napravio selekciju radova za vašu izložbu u MMSU, ujedno je urednik vaše monografije iz 2018. Jeste li zadovoljni time kako je ispala?

Tu je monografiju izdala Galerija Gregor Podnar i na engleskom je jeziku s tekstovima Ješe Denegrija i Ivane Bago. Mogla je imati dobru distribuciju, međutim našle su se unutra neke sitne greške pa je malo zakazala. Zato sam ja 2019. napravio popravljenu monografiju - komad drva.

Dosad ste zapravo napravili jako puno svojih monografija, bijelih, crno-bijelih, kolor, a predstavili ste ih na izložbi u zagrebačkoj Radničkoj galeriji 2013.

Da. Imam nekih tisuću komada monografija napravljenih ručno. One ne sadrže puno za crtanje, nego samo tri strane za tri godine koje su mi važne.

Mislite na 1971., 1973. i 1979., na tri svoje poznate izložbe koje ste svaku sveli na po jednu deklaraciju svojih osobnih umjetničkih principa, a potom ih u Beogradu 1981. spojili u jedan plakat i izložbu nazvanu 'Retrospektiva'. Prva deklaracija ili rečenica iz 1971., s izložbe u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra, glasila je: 'Ne želim pokazati ništa novo i originalno.' Kako sada gledate na imperativ da se u umjetnosti bude originalan i inovativan?

Danas živimo u sretnom vremenu u kojemu se originalnost više ne traži, kad je sve već napravljeno i otkriveno. Zato onaj koji za sebe tvrdi da je genijalan i tvrdo inzistira na originalnosti ispada naivan, neinformiran, u velikoj zabludi.

Posljednja od te tri rečenice vam je: 'Ovom izložbom održavam kontinuitet u svom radu.'

Da, taj kontinuitet jedna je od onih fraza iz likovnih kritika, koja se jako eksploatira pa čovjek ima svoju 'koherentnost' ili postoji 'kontinuitet njegovih izražajnih sredstava' itd. Malo sam se tu poigrao tom frazom, a sve te moje izjave zapravo su samo koraci u mojoj, nazovimo je karijeri, maloj skromnoj karijeri jednog umjetnika koji živi u Zagrebu. Ništa posebno, to su samo etape koje ja deklariram.

Prva etapa bila vam je Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj ste diplomirali grafiku. Potom ste 1972. otišli na rezidenciju u Pariz, usavršavati slikarstvo, a kasnije ste predstavili svoju posebnu slikarsku tehniku - torbuljake. Kako je došlo do njih?

Imao sam ovdje jednog likovnog protivnika, starijeg slikara koji je u trenutku kad sam napravio samostalnu izložbu u Galeriji suvremene umjetnosti rekao ljudima da me treba likvidirati. Ne mogu se više sjetiti na koji način je predlagao da me se likvidira, ali informacija je došla do mene. Stjecajem okolnosti, na povratku iz Pariza, u vlaku sam se u kušetu našao upravo s tim gospodinom, spavali smo jedan iznad drugog i on, već iskusan slikar, kao mlađem kolegi tada mi je dao nekoliko savjeta. Jedan od njih bio je da moram raditi slike veličine Samsoniteova kofera jer kad dođe Amerikanac u kupnju, onda je može jednostavno spremiti u svoj Samsonite i ponijeti. Drugi savjet bio je da na svaku sliku odostraga napišem cijenu jer kad dođe kupac, a ja kažem da je to tri hiljade dolara, on može pomisliti da je to bezveze procjena. Ali ja onda okrenem sliku i tamo zaista piše tri hiljade dolara, pa je kupac siguran da je to cijena za svakoga, ne samo za njega. Treći savjet bio je da ako dođe Amerikanac i kaže da kupuje za svoju ženu, nikako mu se ne smije jeftino prodavati slika. Taj iskusni slikar imao je situaciju da jedan čovjek nije htio kupiti rad za svoju suprugu jer mu je cijena bila preniska. Ona bi se uvrijedila. Od ta tri savjeta prihvatio sam taj sa Samsoniteom. Imao sam već takav kofer i otišao sam u trgovinu sa slikarskim materijalom. Doma sam prije toga na sredini kofera probušio rupu, a u dućanu kupio platno i stavio ga unutra. Kroz rupicu sam stisnuo malo boje i do doma imao diptih, gotovu sliku, koja ima i svoju ambalažu, spremište, i koja je za mene zatvorena.

Koliko ste napravili torbuljaka?

Jedno dvadesetak. Moje serije su male. Na sličnu temu s rupom je i rad koji imam tu u ateljeu. U Dežmanovu prolazu 1970-ih bio je dućan u kojemu je platno bilo u izlogu. Ondje bih dolazio svake nedjelje i slikao po staklu. U ponedjeljak bi došao vlasnik dućana i skidao tu moju boju. Onda bih ga pitao što je to, a on bi mi rekao da neki idiot tako to radi svake nedjelje. Nazvao sam to Nedjeljno slikarstvo i tako je nastala jedna serija. Onda sam si malo zakomplicirao život. Ta ideja mi se dopala pa sam si kupio platno, stavio ga u kutiju sa staklom i računao da ću godinama slikati po staklu, bez doticanja platna. To nikako, jer platno je sveta stvar, za umjetnika poput mene nedodirljiva. Neko vrijeme tako sam slikao po staklu, ali me platno ipak toliko privlačilo da sam tražio način da ga ipak malo dodirnem. Tako sam bušio rupe po okviru pa odostraga na toj kutiji i na samom staklu te unosio boje onoliko koliko dozvoljava kist. Nedavno sam napravio i seriju slika na štafelaju. Slikam ih tako da ne mičem kist nego štafelaj, odnosno ručku na štafelaju, a kist je s druge strane fiksiran na stativu s bojom. Tako sam dobio svoje prve štafelajne slike, moram i to imati u opusu.

U Parizu ste 1970-ih anketirali poznate galerije, pitali ih žele li vas izložiti.

Došao sam friško iz Zagreba, u kojem sam s dvije izložbe stekao neko ime. Onda sam opet bio nitko i ništa i pitao sam se je li moguće da taj nitko i ništa napravi neku izložbu ni s čime, odnosno s komadom papira na kojemu je pitanje 'Želite li izložiti ovaj rad u vašoj galeriji?', potpisano s 'anonimni umjetnik'. Naravno, većina galerija odbila je, jedna je odgovorila pozitivno, a jedna s 'možda'. Taj rad je za neko vrijeme bio izložen na nekom bijenalu pa sam nakon toga ponovno otišao na ista mjesta, ovaj put potpisan, da vidim hoće li se ti njihovi odgovori promijeniti. Nisu.

U Zagrebu ste 1970-ih održali i referendum kojim ste provjeravali je li umjetnik onaj kome se za to da prilika.

Htio sam provjeriti jesam li ja uopće umjetnik pa sam stao na Ilicu s kutijom i gomilom glasačkih listića na kojima je bilo pitanje: 'Je li Goran Trbuljak umjetnik?' Ljudi su mogli odgovoriti s 'da' ili 'ne'. Podijelio sam nekoliko stotina tih listića i nakon prebrojavanja ispostavilo se da su građani većinom rekli da jest, Goran Trbuljak je umjetnik.

Kakav vam je bio taj osjećaj?

Nisam bio puno sigurniji u sebe. Dobio sam društveno priznanje, ali dileme i dalje ostaju.

Nakon povratka iz Pariza u Zagrebu ste upisali snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti. Što vas je potaknulo na odluku da i to studirate?

Zato što sam već na studiju na likovnoj akademiji shvatio da je u redu da radim stvari koje me vesele, ali da, ako se ne mislim baviti dizajnom, slikati i pronalaziti neki likovni jezik koji bi mogao biti prihvaćen na domaćem tržištu, onda bolje da si nekako osiguram egzistenciju i nađem nešto što ću raditi da preživim. S time da mi je odsjek snimanja bio posebno uzbudljiv jer je tada bio novoformiran.

Mnogi vas najviše i prepoznaju upravo kroz medij filma. Snimili ste njih tridesetak, među ostalima 'Izgubljeni zavičaj' Ante Babaje, 'Ritam zločina' Zorana Tadića, 'Kontesu Doru' Zvonimira Berkovića, 'Sokol ga nije volio' Branka Schmidta... Što vam je bilo važno u snimateljskom poslu i ima li neki film na kojemu vam je bilo posebno raditi?

Snimatelj ne može postojati bez režisera i onda trebaš imati sreću da je taj tvoj ambiciozan i dobar te da prvenstveno njega zadovoljiš. Meni su svi filmovi na kojim sam radio posebni jer svaki od njih donosio je neka iznenađenja. Ali postoji omjer, dnevna situacija. Vratiš se poslije snimanja i kažeš: 'Danas je bilo 30 posto zadovoljstva, onoga što sam uspio napraviti, a 70 posto frustracije, jer je sve bilo protiv mene.' Drugi dan je obrnut odnos, 70 posto zadovoljstva, 30 posto frustracije. Rijetko je to sto posto na filmu jer je to kolektivan posao i postoje stalno neke okolnosti koje rade protiv ekipe. Protiv režisera, recimo, rade snimatelj, glumac, vrijeme, svi. Protiv snimatelja rade režiser, vrijeme... Svi radimo jedni protiv drugih dok radimo zajedno. I svi smo malo frustrirani. Pamtim Berkovića u filmu 'Dora' jer nikad u sretnijoj ekipi nisam radio. Svi su bili tako sretni jer je taj čovjek bio normalan i pristojan. Zapravo, jedini koji je bio frustriran bio je on, stalno ga je nešto mučilo, stalno je dopisivao svoj scenarij. Rekli bismo da je bio nesretan, ali ekipa je zato cvala.

Kakav vam je danas hrvatski film?

Ima sjajnih režisera, glumaca, a o snimateljima neću posebno ni govoriti zbog ljubomore. S filmom uvijek ide u nekim intervalima, ritmovima, a meni se čini da je hrvatski film sad u dobrom ritmu, prema gore.

Na ADU ste od 1988. predavali snimanje i u rujnu 2018., nakon 30 godina, otišli ste u mirovinu. Imali ste i oproštajnu izložbu.

Kolege su me zamolile da napravim izložbu, prvenstveno Jelena Blagović, profesorica na Katedri za kameru koja me pitala da napravim nešto, da ne odem s Akademije a da se ne pozdravim s kolegama. Izložbu sam nazvao 'Tanhoferu i Babaji' jer sam imao potrebu pozdraviti se sa svojim profesorima koji su mi zapravo omogućili da ondje budem nastavnik. To su Nikola Tanhofer i Ante Babaja, od kojih me prvi zaposlio, a drugi mi dao šansu da uopće radim kao snimatelj.

Kakav ste vi bili profesor?

Ne mislim da sam bio dobar. Zapravo mislim da sam bio grozan profesor. Bilo bi mi dobro vidjeti kad bi neki od studenata napravio neki lijep posao, ali za to ne preuzimam nikakvu zaslugu. Onako talentirani kako su ušli, ti su ljudi tako talentirani i izašli. Pritom, naravno, govorim samo u svoje ime, ne u ime ostalih profesora.

Sad kad ste u mirovini, što se promijenilo, kakav vam je dnevni ritam?

Nije se puno toga promijenilo. Ne osjećam neku veliku razliku, još ne.

Tko vam se od profesora posebno urezao u sjećanje na Akademiji likovnih umjetnosti? I što najviše pamtite iz tih svojih prvih studentskih dana?

Najviše pamtim koliko sam bio ljubomoran na kolege koji su odnekud došli, a ja sam iz Zagreba. Oni su jeli u menzi, a meni je ona godinama bila pojam, ne zbog hrane, nego zbog društva, neke slobode. Tu studentsku menzu ostvario sam tek kad sam otišao u Francusku, a tamo me pak zaprepastilo ono što se sve nudi u tanjuru. Prvi sam put vidio da se piletina može jesti s kuhanim kestenom. Što se tiče same nastave, nikad nisam bio deklarativno protiv slikanja i crtanja, nisam bio u ratu s kolegama koji su sebe vidjeli kao slikare. Činilo mi se da je to vlastiti izbor. Ja isto volim crtati, ne crtam dobro, ali i dalje imam tu potrebu. Nema ništa bolje od toga kad znaš crtati, pogotovo danas, u digitalno doba. Sve što se fotografira jednako izgleda, svi mogu fotografirati svojim iPhoneima i to je super, ali još je ljepše to što vidiš nacrtati. Ta škola je bila dobra zato što se crtanje tamo i dalje njegovalo, za razliku od drugih, koje su se puno ranije okrenule novim medijima i drugim izražajnim sredstvima. Od osoba najviše pamtim Ferdinanda Kulmera, koji je bio komunikativan i stimulativan. Imao je sitnu gorčinu, a koji put bi je pokazao i kroz upozorenje da su ga svi njegovi kustosi na neki način izdali jer su se okrenuli nečemu novome. Na to nas je upozoravao - čuvajte se kad vas ovi gore dohvate. Oni će vas isto tako i brzo zaboraviti. Kulmer je bio nevjerojatno dinamičan i aktivan slikar, stalno prisutan dok sam bio student i godinama poslije. Danas njegovih slika nigdje nema, ne izlaže se. Pitam se gdje su svi ti ljudi koji su navijali za njega, kako to da ga sada nitko ne izvlači.

Kakva vam je likovna scena u Hrvatskoj? Ima li, recimo, netko od mlađih umjetnika da vam je zanimljiv? Kakvo je stanje s konceptualnom umjetnošću?

E, sad, imam problem s definiranjem koji su to mlađi umjetnici. Meni su, u mojim godinama, oni u šezdesetima relativno mladi pa onda postoje oni mlađi od njih, pa još mlađi, pa najmlađi. Ne bih ionako nikoga imenovao. Nije popularno jer čovjek na kraju nekako i zaboravi. A kad je riječ o konceptualnim umjetnicima, nisam znao ni za stare, a kamoli za mlađe. Ne znam zapravo ni što je to konceptualna umjetnost. Nisam znao ni onda, a ne znam ni sada.

Vama je zapravo svojedobno, 1970-ih, Zvonko Maković rekao da ste konceptualni umjetnik.

Točno. Maković je bio na jednoj izložbi i bolje informiran. U Sloveniji je već postojala fenomenalna grupa OHO koja je bila jako važna za umjetničku situaciju onog vremena. Oni su prvi probili led nečim drugačijim, što nije klasična umjetnost. Bili su velika inspiracija. Pretpostavljam da je Maković tada jako puno znao o njima i naprosto me povezao s time.

Jednom ste prilikom spomenuli da kad vidite da se netko smije vašim radovima, znate da ih razumiju. Koliko vam je važna reakcija publike i to da vas se shvati?

I dalje mislim da je smijeh važan, da je potvrda o komunikaciji. Da izložim, recimo, sliku masline, ne bih znao kako će to ljudi pročitati, kao drvo života ili nešto drugo, hoće li vidjeti da sam prenio neki svoj osjećaj. Neću znati kako je to komuniciralo s publikom. S druge strane, kad ispričate vic i izazovete smijeh, odmah znate da je komunikacija uspostavljena, da niste fulali u pričanju priče. To je, naravno, najprimitivniji, najjednostavniji oblik komunikacije, ali za više ja nisam u stanju.

Mnogima i stanje u domaćoj politici danas često nalikuje na vic. Koliko je vi pratite i koliko vas dira?

Pratim, ali koliko i svi koji ujutro uz kavu pročitaju novine ili navečer upale dnevnik. Politikom se nikad nisam bavio, ni dok sam bio mlađi, pa ni sada, ali kao promatraču isto mi je i onda i sada - političarima ne vjerujem.