Pascal Rambert (1962.) domaćoj je publici poznat po radu u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kojemu je 2012. postavio duodramu 'Zatvaranje ljubavi' s Ninom Violić i Goranom Bogdanom. Predstava je do danas postala veliki hit s 14 verzija diljem svijeta, od New Yorka, Tokija i Moskve do Rima, Berlina i Ljubljane, a u Hrvatskoj je, u prijevodu Ivice Buljana, objavljena i kao knjiga. Osim nje, u ZKM-u je Rambert 2014. predstavio predstavu za djecu 'Moj duh' s Anđelom Ramljak i Mateom Videkom, čija se radnja odvija u šatoru, a njegova najnovija hrvatska produkcija, 'Glumica' u zagrebačkom HNK-u, najavljena je kao melodrama ruskog ugođaja, s mnogo suza i cvijeća. Govori o velikoj divi ruskog teatra koja nenadano završava na samrtnoj postelji, a u posjet joj dolaze brojni kolege, prijatelji, članovi obitelji i ljubavnici, svatko sa svojom pričom o životu ili umjetnosti. Uz Almu Pricu u naslovnoj ulozi, u predstavi igraju Nina Violić, Vlasta Ramljak, Siniša Popović, Livio Badurina, Bojan Navojec, Iva Mihalić, Franjo Kuhar, Dušan Gojić, Damir Markovina, Silvio Vovk, Tesa Litvan i Luca Anić.

Kako ste došli na ideju za 'Glumicu'?

U Moskvi sam radio 'Zatvaranje ljubavi' i razgovarali smo o tome kako bi bilo dobro da napravim novu predstavu, napisanu za glumce Moskovskog hudožestvenog akademskog teatara. Namjera je bila pokazati moju veliku ljubav prema kazalištu jer većina mojih komada govori upravo o ljubavi. Autorski nemam velik raspon tema i to je, mislim, prekrasno - imati malen raspon i po njemu kopati. Ljubav, potreba za njom, njen gubitak, početak i kraj, prvi put, vaša prva ljubav ili prvi put da vam se u životu dogodi nešto ključno, smrt, smrt onih koje volimo, bolest, to su stvari koje me zanimaju. Kako ljudi stare, to se više i pitaju što im je u životu bilo važno, a ja vjerujem da nakon čitavog tog putovanja naprijed-natrag, rada, upoznavanja ljudi i upadanja u nevolje shvate da je ljepota svega to što su nekoga voljeli, barem jednom, i što je netko volio njih. Jer što je, na koncu, važnije od toga? Sigurno ne novac i slava koje mnogi priželjkuju. I moja nova predstava 'Sestre' govori o ljubavi, o sestrinstvu, tom nevjerojatnom odnosu u kojemu ima i mnogo borbe. Prije nekoliko tjedana napravio sam španjolsku verziju, a trenutno pišem verziju 'Sestara' za Meksiko. Probe počinju u veljači 2020. jer mi je raspored prepun do tada. Godišnje radim osam do deset produkcija, ali to je moj život. Nemam druge ljubavi, osim žene koju volim i moga sina. To sam ja. Moj otok je malen, ali prelijep, i drago mi je da sam se u životu bavio sobom.

Iako je napisana za glumce Moskovskog hudožestvenog akademskog teatara, 'Glumica' tamo nije doživjela premijeru. Zašto?

Imali smo praizvedbu u Parizu u prosincu 2017., ali produkcija u Moskvi propala je zbog problema s novcem. Do njih je pak došlo zbog sukoba Rusije i Ukrajine i ruskog pripojenja Krima, nakon čega su joj Europa i SAD uveli sankcije. Ruskog je novca tako bilo sve manje i u teatru su ocijenili da nije pravi trenutak za predstavu, što je bilo jako tužno. Puno sam vremena proveo kako u Rusiji, tako i u Ukrajini i jako mi je žao zbog tenzija između te dvije zemlje. Ipak, siguran sam da ćemo 'Glumicu' kad-tad raditi i u Moskvi.

Budući da redovito pišete komade za određene glumice ili glumce, kako birate s kime želite raditi, odnosno za koga ćete pisati?

Teško je precizno reći. Volim ljude, to je prva stvar, volim se povezivati s njima. Zato mi je vrlo važno da su mi oni s kojima radim zaista i dragi. Ne bih da me iritiraju. Jednostavno, posao kojim se bavim temelji se na empatiji. Ako ste u teatru, morate voljeti ljude, nemoguće je ovo raditi drugačije. Zato je bitno imati dobre veze. Kao i inače u životu, želite provoditi vrijeme s onima s kojima vam je dobro. Osim toga, bitne su mi boje i energije ljudi. Recimo, energija Alme Price veoma je drugačija od one Nine Violić. Kad te dvije glumice stavite da rade zajedno, ispadne nešto puno zanimljivije i bolje nego što bi nastalo u odnosu ljudi s jednakim energijama. Sve je to neka vrsta komponiranja, a komponiram i s tijelima glumaca i njihovim glasovima. Osobno preferiram duboke glasove, osobito kod glumica. Taj zvuk, boje na sceni, mase tijela na sceni... sve je to arhitektura, svi su mi aspekti važni kad pišem nešto za što želim da proizvede učinak.

U vašoj predstavi 'Glumica' soba u kojoj ona leži pretrpana je buketima cvijeća kao izrazom apsolutne ljubavi. Što vam je inače važno u scenografiji predstava?

Nikad ne koristim velike scenografije, veliku glazbu, videoprojekcije i tome slično. Moj je teatar ogoljen. U 'Glumici' imamo dosta cvijeća jer je takva priča - prekrasna narodna glumica umire i svi je dolaze vidjeti i zahvaliti joj. Inače, volim biti što jednostavniji i osloniti se na jezik. Većina mojih predstava je o tome kako govorimo i što govorimo. Kad sam bio mlad, studirao sam filozofiju i to je nešto što je uvijek ostalo u meni, a onda mi se i kao piscu potvrdilo kao istinska tema. U svakom se trenutku svoga rada pitam što to pokušavam reći.

Ovo vam je treća režija u Hrvatskoj. Što mislite o ovdašnjoj kazališnoj publici?

Baš sam o tome danas razgovarao s glumcima. Velika je to borba. Znam jer sam i sam u Francuskoj, u Parizu, deset godina režirao u nacionalnom kazalištu, Théâtreu de Gennevilliers (T2G). Dakako da je Pariz drugačiji od Zagreba, tamo u jednoj večeri imate preko 2000 predstava i ponuda je golema. Tako je i u Londonu, New Yorku, toliko je toga što možete vidjeti u teatru. Međutim, posvuda je situacija takva da je kazališna publika sve starija, osim možda u Kini, koja je kao zemlja dosta mlada i zapadni teatar je tamo novi trend. U Europi, s druge strane, u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji, kamo god idem, u publici vidim puno sijedih kosa. Svugdje je problem i pitanje kako dovesti novu, mlađu publiku. Ne jer je to kul i zabavno, nego jer jednostavno moramo. U ZKM-u je, sjećam se, i dolazilo mladih ljudi, a ovdje u HNK-u tek trebam vidjeti kakvo je stanje. Dosad nisam ni stigao pogledati neku od predstava. Cijelo vrijeme pišem i na probama sam.

Kako vam je s ansamblom HNK i, općenito, kako vam je raditi u Hrvatskoj?

Obožavam glumce ovdje, jako mi se sviđaju, kao i sama Hrvatska. Često dolazim, a na Mljetu imam svoje predivno skriveno utočište koje me podsjeća na mladost, na Nicu, na Azurnu obalu, ali očuvanu. Proveo sam mnogo vremena i Dubrovniku i u Istri te na Sarajevo film festivalu, bio sam i na Palama, na Jahorini, u Travniku, Višegradu, Mostaru, Širokom Brijegu, odnosno na Brigu, kamo me vodio prijatelj Goran Bogdan, zatim u Beogradu, Ljubljani, Skopju... Dobro poznajem ovaj dio svijeta i jako se dobro osjećam u njemu. Puno je razloga za to, a jedan je ta mješavina raznih povijesnih i kulturnih utjecaja. Komplicirano je ovo mjesto, ali volim kad je tako. Kao stranac i umjetnik, ovdje susrećem veoma zanimljive ljude, zanimljivije nego u Americi, u kojoj radim preko 15 godina, većinom u New Yorku. Jednostavno, tamo nemaju povijesti iza sebe, a povijest je za čovjeka vrlo važna. U Europi je neprocjenjiva i u kontekstu povijesti umjetnosti. Osim toga, ovaj dio svijeta je tragično mjesto. Još uvijek se svi pitaju što se dogodilo prije 25 godina. To dnevno suočavanje s poviješću ono je što me i privlači da dolazim i da radim ovdje. Volim se suočavati s poviješću i osjećam to u razgovorima te radu s ovdašnjim glumcima.

Spomenuli ste da ste vodili T2G, teatarsku kuću u pariškom Gennevilliersu, koja je spajala kazalište, ples, operu, vizualne umjetnosti, film, filozofiju. Direktor ste bili od 2007. do 2016. Što su vam bili glavni ciljevi i kako ste privlačili svoju publiku?

Cijela ideja bila je da taj teatar otvorimo svima, da vrata uvijek držimo odškrinuta tako da bilo tko može ušetati u bilo koje doba te da nikome ne mora pokazati svoje isprave. Da može popiti kavu u baru ili restoranu, otići na generalnu probu i da ga nitko ne pita što radi ondje. Dapače, da mu svi kažu neka slobodno sjedi i gleda koliko god želi. Jako je važno da nacionalno kazalište svojim ljudima osigura pristup. Sa stanovnicima smo tako redovito organizirali radionice pisanja, što mi je najljepša uspomena iz tog doba, snimali smo i filmove, u goste dovodili poznate filmaše, fotografe, filozofe. Jednom je to bio redatelj Olivier Assayas (autor filma 'Personal Shopper'), drugi put američka fotografkinja Nan Goldin. Ljudi nisu imali pojma tko su oni, ali bi ih kasnije guglali pa bi bili oduševljeni time kakve su im zvijezde bile u kvartu. To je slično kao kad je u zagrebačkom HNK-u bio Slavoj Žižek. Dobro je da takav tip dođe među ljude koji možda i ne poznaju njegove ideje. Meni je u T2G-u cilj bio okupiti ljude koji inače nisu povezani. Sve se vrtjelo oko društva, stvaranja veza. Zato nam je na sceni bilo jako važno uključiti imigrante jer ih je mnogo u Francuskoj. I to je ljepota umjetnosti. Ona pruža mogućnost povezivanja jer kao umjetnici radimo zajedno. Zato Srbin Miki Manojlović može bez problema na sceni zagrebačkog HNK igrati kralja Leara, unatoč političkim tenzijama između Hrvatske i Srbije. Zato na Sarajevo film festivalu nikoga neće zanimati koje vam je ime i prezime, ali će vas po tome inače itekako razvrstavati. Ne volim kritizirati zemlje koje posjećujem, ali mislim da je u redu reći da je Hrvatska mala država i da zato nije dobro da se drži sama za sebe, nego da se povezuje sa susjedstvom i šire. Zagrebački HNK to i čini i sada je poznat u cijeloj Europi.

Vaša predstava 'Zatvaranje ljubavi' veliki je hit u svijetu. Mora da ju je zanimljivo doživljavati svaki put na drugačiji način, ovisno o zemlji u kojoj se izvodi i glumcima koji igraju u njoj.

Sve svoje predstave uvijek radim u više verzija, a 'Zatvaranje ljubavi' ima ih 14. U trenutku našeg razgovora igra se 25 'Zatvaranja' u čitavom svijetu, a osim toga, izvodi se još između 10 i 12 drugih mojih predstava. Zato sam stalno na mobitelu i ispitujem kako je gdje prošlo. Hrvatsko 'Zatvaranje ljubavi' s Ninom Violić i Goranom Bogdanom bila je druga verzija, nakon moskovske. Sjećam se da sam dobio sina 1993., kad je ovdje bio rat. Bilo je tako čudno biti u Parizu i znati da se ratuje tako blizu, svega sat i 45 minuta avionom. Zato sam, vjerujem, još od tada na neki način htio biti dijelom ovoga mjesta. Znam da situacija ni sada nije dobra, imam ovdje puno prijatelja koji mi tako kažu, i da je slično u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Nema novca te odlaze svi koji žele napraviti nešto od svoga života. Posebno sam u Sarajevu osjetio to koliko su ljudi umorni i kako nemaju entuzijazma. Ali zapravo, trenutno je posvuda loše. Matteo Salvini, Jair Bolsonaro, Marine Le Pen, Brexit, Donald Trump, Mađarska, Poljska... svuda vidim taj uspon nacionalizma i ne znam gdje smo tako pogriješili pa da se nalazimo u ovakvom trenutku. U Hrvatskoj, osim toga, osjetim velik jaz između starih i mladih. U predstavi primjerice imam glumce koji su bili djeca ili se nisu ni rodili tijekom rata i one starije, koji su doživjeli Jugoslaviju i Tita. Između njih je priličan rez, kao da su dva svijeta. U Parizu ne osjetim toliki generacijski jaz.

Budući da ste tako često ovdje, sigurno znate da je politika u Hrvatskoj vrlo važna tema, svugdje, pa i u kazalištu. Kako vi stojite s idejom političkog, angažiranog, aktivističkog teatra?

Moje su rane predstave napadale desničare u Francuskoj, ali nije mi to bilo to. Osobno, umjetnost i teatar posve su mi promijenili život. Da se tog nedjeljnog poslijepodneva kad mi je bilo 16 nisam našao u kazalištu u svom gradu, danas bih bio netko sasvim drugi. Tada sam prvi put pogledao predstavu i nakon što sam izašao, nisam više bio ista osoba. Možda je to previše romantično, ali mislim da sam u ta dva sata vidio ljepotu i pomislio kako je zaista moguća te rekao sebi da to želim raditi cijeli život. Mogao sam i slikati, ali bih bio sam, a kako sam rekao, volim raditi s ljudima. Što se samog aktivizma u kazalištu tiče, nisam otvoreno protiv toga, ali to nikad nije bio moj način. Nekako mi brzo ishlapi. Bio sam, primjerice, u Santiagu u Čileu, u kojem je teatar jako angažiran zbog nedavne povijesti zemlje, života u diktaturi. Grčko je kazalište također dosta aktivističko zbog svega što se tamo dogodilo prije nekoliko godina. Vašeg redatelja Olivera Frljića su, recimo, zvali u Pariz jer je radio predstavu o balkanskom ratu. Spomenute Grke se u francuski teatar zove također kad rade nešto vezano uz novčanu krizu. Meni kao Francuzu ne bi odgovaralo da me se zove da negdje radim nešto o Francuskoj revoluciji ili o 'žutim prslucima'. Ne želim da me se svodi na to. Tako da se ne bavim aktivističkim teatrom, više sam za ljepotu.

Što mislite o pokretu 'žutih prsluka' u Francuskoj?

Kako vrijeme odmiče, pokret postaje ekstremno desničarski, što nikako ne mogu podržavati. Ipak, nadam se da će Francuska ovaj period promjene, sve ove sukobe, previranja i nasilje iskoristiti za nešto dobro i da će se otvoriti mogućnost da razgovaramo jedni s drugima. Da će se demokracija pokazati onakvom kakva bi zaista trebala biti. Još se nadam tom trenutku, iščekujem ga.