U svojem trećem izdanju, 'Kruna' više-manje nastavlja tamo gdje je stala, samo s nešto starijim protagonistima i s drugim povijesnim okolnostima u Velikoj Britaniji. Kraljica je sada sredovječna žena koja se pita koliko je njezina uloga uopće smislena, s obzirom na to da sada vlada tek ostatkom ostataka carstva nad kojim je nekoć bila okrunjena, njezin suprug zapada u duboku krizu srednjih godina, a povrh svega - njihov nesretni sin Charles teško prihvaća tradicionalna ograničenja svoje uloge.
Peter Morgan, glavni pisac i autor Netflixove serije 'Kruna' još je od prvih epizoda uspijevao u nečemu što sam, moram iskreno priznati, smatrala nemogućim. Baš kao i u svojem povijesnom filmu 'Kraljica', u kojem se bavi reakcijama kraljice Elizabete II na smrt princeze Dijane, i ovdje je život kraljevske obitelji, njihove privatne i javne uspone i padove, utjecaj njihovih protokolarnih i ustavnih dužnosti na obiteljske odnose i obratno, pa i same ličnosti nositelja kraljevskih titula - uspio prikazati zanimljivo i ljudski. Pritom pak nije zapadao u sentimentalno opravdavanje monarhije niti u naporno popovanje iz rubrike ah-i-bogati-plaču - sve bizarnosti besmislene kraljevske privilegije u njegovim su pričama itekako prisutne, nije izbjegnuta nijedna situacija u kojoj ćete zakolutati očima nad time koliko su ti ljudi katkad sasvim odlijepljeni od stvarnosti, koliko su narcistički opsjednuti svojim ugledom i protokolom koji održava njihovu 'tajnovitost' i odvojenost od puka te koliko je sustav u kojem skakuću od palače do palače preko raskošnih kuća na Karibima - duboko nepravedan i glup.
No bez obzira što sve to itekako priznaje pa i pokazuje, Peter Morgan i u trećoj sezoni ove serije pripadnicima kraljevske obitelji pristupa kao ljudskim bićima, a ne samo kao hrani za tabloide i javno zgražavanje. Jedna od najpoznatijih pripadnica te obitelji, kraljičina sestra princeza Margaret, primjerice, prikazana je kao duboko nesretna žena čiji život nema baš nikakve druge svrhe ni smjera osim one u kojoj se fokusira na voljenog muškarca i svoj ugled zabavne i moderne ljepotice. Ta je njezina nesreća stvarna i potresna, unatoč činjenici što Morgan nije zamaglio činjenicu da se dotična ponašala kao razmažena, histerična, privilegirana gadura kako u javnosti, tako i privatno. Princ Filip, kraljičin suprug, osoba je čije držanje, stavovi i emotivna distanciranost teško kod koga mogu izazvati simpatije, ovdje je prikazan u svoj svojoj narcisoidnosti i antipatiji, ali i u teškoj krizi identiteta/srednjih godina, uvelike izazvanom smrću majke, čiji je pak dolazak izazvao suočavanje s bolnim djetinjstvom.
Morgan u trećoj sezoni još i više nego u prvoj i drugoj nudi dovoljno argumenata i protivnicima monarhije i onima koji je podržavaju - na svakom su koraku priča koje se u ovoj sezoni protežu od sredine šezdesetih do 1977. štikleci koji šamaraju privilegiranu bratiju bez ikakvog pametnog posla ili svrhe, ali su na svakom drugom koraku i ilustracije simboličkog značenja koje nemali broj Britanaca pripisuje Kruni i njezinoj sviti. Sezona je, kao i sve dosad, epizodno koncipirana, s više-manje zaokruženom pričom u svakom nastavku, što mi se jako sviđa i pokazuje da je epske sage moguće raditi i na taj način, a ne se neumorno preseravati sa serijama čiji autori viču da je 'sve to jedan veliki roman', pa onda ne znaju ni kako bi ga razradili, a kamoli efektno završili. No, da se vratim na samu 'Krunu', moglo bi se reći da svaka epizoda ove sezone, i to čak malo više nego epizode iz prethodnih sezona, upravo podvlači taj dualizam besmisla i smisla Krune.
Izdvojila bih pritom četiri od deset epizoda ove sezone koje su u tome posebno uspješne. Treća epizoda, 'Aberfan' govori o strašnoj nesreći u velškom rudarskom mjestu Aberfan, gdje je pod odronom sa slabo čuvane planine, na koju se desetljećima odlagao rudarski otpad poginulo oko 150 osoba, od kojih većinom djeca. Potresna epizoda, osim što govori o strašnoj nesreći, tuzi i patnji mještana Aberfana koji su izgubili djecu, govori i o tome kako je kraljica oklijevala posjetiti to rudarsko mjesto, braneći se protokolarnim ograničenjima, ali i - kako kasnije priznaje u razgovoru s premijerom Wilsonom - svojom nemogućnošću iskazivanja osjećaja.
Četvrta epizoda, naslovljena 'Bubbikins' prema nadimku koji je princu Filipu u djetinjstvu nadjenula njegova majka, princeza Alice, prikazuje slojevitost i raznolikost 'kraljevskog iskustva'. Princ Filip tijekom se epizode pokušava izboriti s negativnom slikom o kraljevskoj obitelji koju je djelomično i sam izazvao, bezobzirno se na američkoj televiziji žaleći na to kako su kraljevskoj obitelji srezani prihodi i da će on sada morati prestati igrati polo. Tu sliku pokušava ispraviti pozivanjem BBC-ja da snimi dokumentarac o kraljevskoj obitelji, koji na tu sliku na kraju potpuno iskarikira jer još više podvuče nenormalno privilegiranu svakodnevicu Windsora, no istodobno se u Buckinghamskoj palači odvija jedna druga, mala, privatna drama - iz državnim udarom pogođene Grčke, iz jednog siromašnog samostana, stiže im slabašna, bolesna, ali vedra opatica - princeza Alice, Filipova majka. Filip se svoje majke stidi i nastoji je držati što dalje od očiju javnosti jer je žena vodila neobičan i težak život, uglavnom po psihijatrijskim ustanovama, no na kraju upravo njezina priča uspije izazvati suosjećanje javnosti pa i natjerati Filipa da se suoči sa stvarnom pričom o svojoj majci i svojem nesretnom djetinjstvu.
Sedma epizoda, 'Mjesečeva prašina' također je usredotočena na princa Filipa i ovaj put na njegovu opsesiju slijetanjem Neila Armstronga i Buzza Aldrina na Mjesec. Možda ponajbolja epizoda u ovoj sezoni i jedna od najboljih u dosadašnjem serijalu dotiče niz pitanja, prije svega Filipovu krizu srednjih godina, koja je zapravo samo jedna od kriza srednjih godina koje se provlače kroz ovu sezonu, i inače obilježenu takvom vrstom krize i preispitivanja. Morgan je ovdje izveo doista majstorski pothvat - na iznimno je suptilan, pametan način zadro u emotivno stanje, psihu i posljedično ponašanje jednog dubinski antipatičnog lika. Filip se, naime, većinu ove epizode ponaša k'o zadnji kreten i čovjek bi ga najradije ispljuskao koliko je nadmen, narcisoidan, pa čak i otvoreno bezobrazan, a onda malo po malo počinjemo shvaćati u čemu je problem. Vrhunac epizode - njegov susret s mladim, neiskusnim herojima-astronautima u kojem Filip odjednom shvaća da kojim god da je putem u životu krenuo, s 30 godina bi bio naivan i razigran, a s 50 bi ga dostigle iste dvojbe - možda je jedan od najnevjerojatnijih trenutaka na televiziji koji sam doživjela u mnogo godina. Filip mi, naime, nije postao ništa simpatičniji, ali je itekako uvjerljivo prikazano neke stvari opsjedaju i njega, kao i sve pripadnike ljudske vrste.
Šesta epizoda, 'Tywysog Cymru', što je velški naziv za princa od Walesa, prvi put u seriju uvodi osobu koja jedina u ovoj sezoni ima serijaliziranu ulogu i čija će priča očito biti jako važna u sljedećoj sezoni - princa Charlesa. Princ Charles jedna je od tragičnijih figura vladajuće britanske kraljevske obitelji, i uglavnom cijeli (zapadni) svijet zna zbog čega, no u ovoj je sezoni 'uvodno' prikazan iz nekoliko aspekata - aspekta svoje titule, aspekta svojeg odnosa prema svojoj funkciji i aspekta svojeg emotivnog života. Iako svaki od tih aspekata čini zanimljivu priču, prva Charlesova epizoda u ovoj sezoni (i seriji) posebno je zanimljiva jer objedinjava apsurd njegove titule (princ od Walesa mora učiti velški pa na tri mjeseca seli na sveučilište u Walesu, gdje ga podučava istaknuti velški nacionalist i protivnik monarhije) i njegovu neprilagođenost životu kakav mu je namijenjen, ali i životu izvan kraljevskih okvira.
Jedini razlog iz kojeg bih ovu sezonu nazvala nešto slabijom od prethodnih jest ta što je u prethodnim sezonama možda bilo nešto više takvih, istaknutih epizoda, ali s druge strane, ova je sezona nadmašila prethodne time što nije bila toliko usredotočena samo na kraljicu, nego je dosta prostora dala i drugim likovima. Pritom još želim reći da mislim kako se oskarovka Olivia Colman sjajno snašla u ulozi sredovječne Elizabete, gotovo neprimjetno uskočivši u cipele jednako sjajne Claire Foy iz prve dvije sezone, čak joj i dodajući stanovitu melankoliju srednjih godina. Helena Bonham Carter također je izvrsna kao princeza Margaret, Erin Doherty blista u svakoj od rijetkih scena u kojima portretira mlađahnu, pragmatičnu i inteligentnu princezu Anu, ali najveće je glumačko dostignuće u ovoj sezoni bez diskusije ono Tobiasa Menziesa, koji glumi princa Filipa i kojemu je dan najteži zadatak - da izvuče svu emotivnu dubinu i slojevitost čovjeka koji ni u jednom trenutku, unatoč toga što ga razumijemo, ne smije postati simpatičan.
Četvrta sezona 'Krune' već se počela snimati i već se zna da će pokrivati turbulentno razdoblje za kraljevsku obitelj - osamdesete godine dvadesetog stoljeća. U iščekivanju daljnjih Charlesovih ljubavnih muka, okrunjenih tragičnim brakom i razvodom, a još više u očekivanju susreta glavne junakinje ove serije s još jednom moćnom ženom iz svoje države - pogledajte i treću sezonu 'Krune'. Nećete zažaliti pa makar vam se sama ideja kraljevske obitelji organski gadila. Dijelim, naime, takvo mišljenje, ali priče Petera Morgana nikada se ne bi trebale propuštati.