No, u toj opuštenosti nije ipak pronađeno pravo rješenje jer Čehov je ipak lektira, a s lektirom treba oprezno. Onako kako je to prije sad već pet godina napravio Ivica Kunčević u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Režija Eduarda Milera u riječkoj kući istog imena nije bitno drukčija, iako se od tog namjerno zakašnjelog modernista očekivalo više.

Eduard Miler zauvijek je ne samo jednu generaciju kupio formativnom predstavom 'Magic & Loss', a kasnije i učestalom upotrebom popularne i barem donekle kultne glazbe. Od vojničke ikonografije do Joy Divisiona, njegove su režije prije desetak godina nosile znak pobune i pripadnosti, nekog razumijevanja samog po sebi te gotovo zajedništva na koje se apriori pristaje. Uvijek je imao kredit nešto veći od svih ostalih, bez obzira je li radio Büchnerovog 'Woyzecka' u Dramskom kazalištu Gavella ili Brechtov 'Pir malograđana' u Kerempuhu (!). Darkerski odnos prema zbilji njegov je rukopis definirao i više nego što bi trebao, ili je jednostavno u jednom trenutku koristio previše zavodljivih citata, na koncu ipak na svoju štetu.

Danas u njegovim predstavama više nisu obavezni austrougarski šinjeli. Ali 'Tri sestre' na kraju njegove najnovije 'hrvatske' režije ipak moraju na sebi imati ostatke vojničkih odora. I to je paradoks koji nije tako lako objasniti. Kad je 'Woyzeck' izgledao kao da je pobjegao iz Krežine 'U logoru', bilo je to čak i opravdano; kad je i 'Othello' bio takav, činilo se to zgodno transpozicijom. Kad na koncu svojeg intimnog lutanja Maša, Irina i Olga plešu na 'La Cucarachu' u vojničkim kaputima, i to nakon čuvenog 'zašto živimo, zašto patimo', tada je to već konformizam šireg i dubljeg, metastaziranog stadija, čak i ako se uzme u obzir daleka aluzija na revoluciju. Miler i danas u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani može napraviti Mannovog 'Mefista' tako da predstava bude gotovo izvrsna, ali Čehova u Rijeci može posložiti tek klasično i umorno. Tako da podsjeti da je autor zaista genij čija je svaka rečenica, a ne tek svaki karakter, pogođen do u srž.

Odmaci u riječkim 'Sestrama' dijelovi su arsenala koji je redatelj posijao već davno ranije, i po njemu sad gazi kao po minskom polju, pa slučajno pogodi nešto zaboravljeno čemu još nije istekao rok upotrebe. Scena u kojoj Irina Jelene Lopatić pištoljem prijeti najprije sebi, onda publici i na kraju vlastitom bratu, ima dramaturško opravdanje kao kontekstualizirani proboj suvremenosti i kao realizacija poslovice o pušci iz prvog čina koja mora opaliti u posljednjem. Ali je, u osnovi, nepotrebna i predstavlja prije ritualni dodatak i gotovo parodijski znak nego što interpretira, objašnjava ili produbljuje izvorna značenja samog teksta. Da su svi kod Čehova ili suicidalni ili već mrtvi u krajnostima vjere u čovjeka i njegovo smisleno postojanje, taj pištolj ne naglašava nego banalizira.

Najviše za ovu predstavu zato radi scenografija Branka Hojnika, metafora dekadencije u kojoj je rasap nastupio i prije požara i metonimija bezizlaznosti s obzirom da su svi likovi uvijek na pozornici, ali po potrebi skriveni u ormaru. Baš kao i u 'Višnjiku', ovdje se protagonisti kriju u djetinjstvu, ostacima svojeg položaja i svijetu koji je ranije imao težinu, ali je ona u međuvremenu postala neizdrživa. Predstava ipak nije takva, najviše zahvaljujući ansamblu a prije svega naslovnim ulogama ponovno energične Olge Pakalović, suzdržane Tanje Smoje i uvijek dojmljive Jelene Lopatić, te minijaturi Jasmina Mekića i punokrvnoj stasalosti Igora Kovača.

Riječke 'Tri sestre' upravo su onakve kakav je i Čehov ako ga se olako čita: malo izaziva suosjećanje, a malo tek drijemež.