Donald Glover apsurdno je talentiran čovjek. Nije samo čovjek raznolikih interesa - a to jest jer glumi, piše scenarije, snima nagrađivane hip-hop albume (iako ga u tom kontekstu vjerojatno bolje znate kao Childish Gambina), nego i već drugu sezonu za redom proizvodi seriju koja bi se bez imalo pretjerivanja mogla nazvati jednom od najboljih i najambicioznijih serija na američkoj televiziji. Otišla bih čak i korak dalje od toga - autor je serije kakva je još samo prije pet ili možda deset godina bila praktički nezamisliva.

I ne, ne pišem to zato što 'Atlanta' tematizira blacksperience iliti svakodnevno životno iskustvo crnaca iz radničke klase na jugu SAD-a, ne pišem čak to ni zato što ga tematizira onako kako to nije učinila gotovo nijedna druga serija, nego zbog toga što je 'Atlanta' jednostavno formom i sadržajem jedinstvena. Sam Donald Glover jednom ju je nazvao 'crnačkim Twin Peaksom' i, koliko god se on u tom trenutku šalio i koliko god u tome čak bilo ponešto istine - usudila bih se reći da čak i hvata koji djelić koplja više od Lyncheve TV perjanice.

U prvoj je sezoni 'Atlanta' uspostavila svoje temelje - priču o Earnu Marksu, pametnom mladiću iz radničkog dijela Atlante koji se svojedobno uspio upisati na prestižno sveučilište Princeton, ali na njemu nije uspio i diplomirati pa sada pokušava iz totalnog rasula sastaviti komadiće svojeg života u Atlanti. Primarno to čini tako da se angažira kao menadžer svojem bratiću, talentiranom lokalnom rapperu Paper Boiu, odnosno Alfredu. Upoznali smo i Alfredova pobočnika Dariusa, Earnovu djevojku/majku njegova djeteta Van i još cijeli niz likova koji - ono što je najvažnije za ovu seriju - žive u dijelu Atlante koji im više-manje definira živote i identitet.

Većina je likova u 'Atlanti' zanimljiva na svoj način - neki su smješniji, neki manje smiješni, neki suptilnije i slojevitije karakterizirani, neki plošniji - no ono što im je svima zajedničko jest da su, bez obzira na sve svoje razlike, proizvod svoje okoline i da joj se teško mogu otrgnuti. A ta je okolina ono što je u 'Atlanti' najbolje razrađeno, najslojevitije prikazano i, na kraju krajeva - izvor sve komedije i drame.

Prikaz crnaca u televizijskim serijama i filmovima - barem onima koji stižu do nas u ove krajeve - dosta je često reduktivan. Uglavnom je utrpan u nekoliko tematskih grupa, od one koja se bavi afroamerikancima koji najviše trpe u američkoj klasnoj i rasnoj nejednakosti te iz koje potječu serije kao što je 'Žica', pa do onih koji nam prikazuju život crnaca koji pokušavaju živjeti 'klasičnim' životom više američke srednje klase i u tome se stalno spotiču na svoju obilježenost rasom - iz koje potječu serije kao što je 'Blackish'. U novije smo vrijeme dobili i seriju 'Dear White People', koja prikazuje život bogatijih, pomalo privilegiranih mladih crnaca na prestižnom Ivy League sveučilištu, gdje se pak tematizira rasizam koji postoji čak i u toj skupini, praktički netaknutoj klasnim razlikama koje su obično neodvojivo vezane uz rasno pitanje u Americi. No 'Atlanta' je po tome potpuno drugačija. Njezini se likovi ne bave time što su crnci niti time što žive u radničkom kvartu. Oni to naprosto jesu. I tako žive.

Earn, Alfred, Darius i njihovi drugari nisu ni dobrostojeći crnci iz predgrađa (kao obitelj u 'Blackishu'), nisu ni woke aktivisti za ljudska prava (kao studenti u seriji 'Dear White People'), ali nisu ni samo srce i dno sitnogangsterske socijalne bijede (kao glavni likovi u prvoj sezoni 'Žice'). Oni su dio svakodnevice većine američkih crnaca, njihov je socijalni status taman negdje oko prosjeka te skupine, oni nisu u bandama, ali im bande nisu strane, nisu bogati hip-hoperi sa svojim blingom i golemim palačama, ali im se zna zalomiti da upadnu na tulume na takva mjesta, nemaju skupe automobile niti putuju svijetom, ali imaju iPhoneove i idu na manikure - drugim riječima, nekako se krpaju, ali im je, zbog rase i klase kojima pripadaju, u startu teže nego ostalima. Oni imaju svoje kulturne specifičnosti, ali nisu, kao što je to prečesto slučaj u drugim serijama i filmovima s afroameričkim likovima, prikazani kao sasvim drugačija vrsta ljudi. Oni imaju vrlo slične planove, nade i snove, vrlo slične gluposti, kikseve i predrasude, vrlo sličan način razmišljanja kao i ostali. Ne bi živ čovjek vjerov'o - ljudi su kao i svi drugi! Samo što im je područje interesa, života i 'borbe' ograničeno mjestom i uvjetima u kojima žive.

Takva je situacija, dakako, vrlo ozbiljna - i Gloverova nam serija to ne propušta dati do znanja, iako, za razliku od, recimo, 'Dear White People', to ne vrišti direktno u lice gledteljima, nego to uzima kao činjenično stanje koje se prikazuje kroz brojne manifestacije. Te su manifestacije vrlo često komične, no katkad su i nadrealne, katkad stravične, katkad jednostavno tužne.

Druga sezona 'Atlante' posebno je orijentirana upravo na taj široki žanrovski spektar u prikazu blacksperienca u južnjačkoj metropoli, pa se, osim klasičnih komičnih epizoda u kojima prikazuje kako Paper Boi i Earn teško odmiču od statusa quo, u nekoliko epizoda totalno izdvaja u jedan posve drugi ton, onaj koji igranjem formom posve opravdava Gloverovu opasku o crnačkom Twin Peaksu. Tako, recimo, imamo jednu nadrealno hororičnu epizodu u kući jezivog lika od kojega Darius dolazi kupiti klavir, a kojom se, između ostalog, priča i o stravičnom odnosu nekih crnačkih entertainment očeva, nalik onome koji je Joe Jackson imao prema svojoj djeci. Imamo i još jednu trilersko-hororsku epizodu - onu u kojoj Paper Boi noću izgubljen luta šumom dok ga progoni duh starog beskućnika koji mu prijeti da će ga ubiti ako se ne nastavi dovoljno brzo kretati, a zanimljiva je i - koliko vidim po internetskim osvrtima - pomalo potcijenjena epizoda s njegovim brijačem, koja ima formu neobuzdane jazz improvizacije (i takav soundtrack) te se bavi detaljnim prikazom jednog dana u životu 'tipičnog neodgovornog kvartovskog fakina', odnosno dekonstrukcijom jednog od najčešćih crnačkih klišeja u filmovima i serijama - smiješnog crnca koji je usput i sitni prevarant. Vrlo je interesantna i epizoda u kojoj Van i njezine prijateljice odlaze na tulum u Drakeovu kuću, koja izvrsno prikazuje opsesiju društvenim mrežama u kontekstu kulture i klase u kojoj žive likovi 'Atlante', ali i s vrlo plastičnim prikazom odnosa prema ženama u tom svijetu.

O svakoj bi se epizodi 'Atlante', kraće rečeno, mogao napisati zaseban članak, poseban esej, možda čak i slojevita studija, a uza sve to - dogodovštine glavnih junaka iznimno su zabavne za gledanje, čak i kada nije (a najčešće nije) riječ o komediji u kojoj ćete se držati za trbuh od smijeha. Komedija je u Gloverovoj seriji uvijek vrlo ozbiljna stvar i uvijek nešto znači. I mozak će vam zahvaliti što ste ga njome zabavili.