Čak ni pokretanje peticije za spas Teatra &TD nije u pomoglo da u medijskim najavama, i objavama, potuče slučaj Teatra.hr. Dok se drugi ugasio, ili hibernira, prvi svoj spas (d)očekuje radno. Umjereno, u granicama zakona. Povijesno mjesto zločina mnogih proboja i naznaka avangardi, mjesto na koje se mnogi i vraćaju nakon iskušavanja većih i bogatijih kuća nimalo slučajno bližih središtu metropole, Teatar &TD ima prošlost koje se može sramiti samo u pojedinim, osobnostima definiranim i vremenski ograničenim periodima. O zlatnom dobu se ionako govori tek nekoliko godina nakon što ono prođe, kao što i rijetki dižu glas u trenutku kad 'propast', 'urušavanje' i 'gašenje' traju.

Gdje je danas Teatar &TD? Najprije, i ponovno, ne može ga se gledati kao izdvojenu cjelinu, jer dio je resursa Kulture promjene, što znači da prvenstveno služi, gle čuda, kao dvorana, i kao takva pogodna je i za koncerte i za plesne i za dramske, ili pak postdramske, izvedbe.

Fleksibilnost kojom se uspijeva iz jednog pretvoriti u drugo možda i nije najpogodnija za tehničko osoblje, i sigurno nije najsretnije za tehniku samu, ali je dio programskog niza koji funkcionira tako da programa ima, čak i kad nije samo kazališni. To i jest onaj dio koji najviše boli tradicionalniju publiku, onu koja Teatar &TD pamti kao repertoarno kazalište s off programskim smjernicama, no plakanje za takvim &TD-om jednako je plakanju za vremenom kad se fićo nije kvario na putu do odmarališta, brodogradilišta su nam bila među najboljima u svijetu, a na nezaboravne koncerte se išlo u Kulušić.

&TD je danas, u sklopu tog programa Kulture promjene, dio produkcijskog centra, ili njegovog zametka, u okolnostima kakve jesu i s financijskom podrškom kakvu dobiva. Umjesto repertoarnog kazališta s ansamblom, on je danas tek kompleks unutar kompleksa, na raspolaganju različitim sadržajima, pa i programima koji s dramom imaju veze tek kad ulaznica više nema.

Galerija SC, MM centar, polukružna ili velika dvorana, dio su istog rasporeda stvorenog objektivnim i subjektivnim, produkcijskim i estetičkim procjenama tima koji spomenutim resursima raspolaže, a prijavljene programe prihvaća i potpomaže koliko je u stanju. Na sličan način kako zagrebačka gradska vlast može odlučiti da joj/nam klubovi više ne trebaju i da se izvaninstitucionalna scena treba priviknuti na tržište dok reprezentativna ostaje gdje jest, u programskom, financijskom i lokacijskom smislu, tako je i Kultura promjene Teatar &TD stavila u funkciju nečega što se ipak zove Studentski centar. Uz pripadajuće žrtve.

Ansambla, onakvog kakav je nekada bio, više i nema, ili ima u naznakama od nekolicine 'Mohikanaca'. No možda nema ni potrebe za njim, jer &TD više nije kazalište koje funkcionira po uobičajenom modelu, što znači da članovi ansambla, bez obzira je li riječ o prvacima ili unaprijeđenim statistima, u 'radno vrijeme' snimaju sapunice i filmove ili pak igraju u privatnim kazalištima, što se sve puno ljepše pokriva terminom 'čvrgarenje'. I onda ta privatna kazališta iznajmljuju prostore u gradskim kazalištima, koja bi u tim terminima trebala igrati svoje predstave, dok Histrionski dom, najavljen kao kuća svih neovisnih, privatnih i izvaninstitucionalnih glumačkih inicijativa, ostaje oaza u koju se pripušta samo ono što se Histrionima, ili Histrionu, sviđa. Drugim riječima, čak i u brutalno netočnoj usporedbi, u &TD-u su barem koncerti bolji.

Zato &TD nije avangarda ili ispad u sustavu, on je logična posljedica sustava. A kad je sustav takav da ga samo rupe održavaju na životu, ne čudi ži(la)vost takve rupe. Prostorni resursi SC-a u posljednjih su malo više od mjesec dana ugledali nekoliko što vlastitih što koprodukcijskih premijera, pa čak i ako se ne zanemari stagnacija s početka sezone, riječ je o živosti koja u najmanju ruku suvereno konkurira onoj repertoarnih gradskih kazališta s uobičajenim hodom od četiri ili pet novih produkcija po sezoni.

Zašto je svoje posljednje dvije premijere Studio za suvremeni ples imao u Teatru &TD, ili zašto je 'Kiklop' velikogoričku adresu zamijenio Savskom 25, možda i jest manje važno, ali bi bez tog prostora i njegove relativne otvorenosti, koja se u domaćim omjerima približava i apsolutnoj, svi ti projekti teško pronašli mjesto prve ili sljedeće izvedbe. Na žalost za kulturu metropole, srećom za publiku i nuždom za SC.

Zanimljiv omnibus 'PLAYlista', izvedbeni nastavak 'Nu:Write festivala' koji je i domaćim autorima omogućio da se inspirirani novovalnim klasicima okušaju u kratkim formama, 'Medeja' koja je vratila europsku filmsku zvijezdu Mariju Škaričić u kazalište ulogom čiju je veličinu odavno zaslužila, te koprodukcije poput 'Rozamunde' ili projekta 'Muški-ženski/Ženske-muške' Bacača Sjenki, čine &TD i dalje nezaobilaznim u kulturnoj ponudi grada koji kao da se srami što je gotovo milijunski.

To što će Milan Kundera, još jedan u nizu onih koje 'suvremenost' domaćih institucionalnih repertoara sustavno zanemaruje, večeras premijerno svratiti do Savske, posredstvom diplomske predstave 'Radio Kundera' studentice režije na zagrebačkoj ADU Helene Petković, samo je još jedan argument u prilog tome.