Iako su po 'Trilogiji' snimljeni filmovi 'Nije kraj' Vinka Brešana i 'Ničiji sin' Arsena Antona Ostojića, ona u kazalištu ne živi od praizvedbi. Prvi dio, 'Sinovi umiru prvi', postavio je Violić u Dramskom kazalištu Gavella 2005, a završni pod naslovom 'Ničiji sin' Vinko Brešan na Riječkim ljetnim noćima 2006.

'Žena bez tijela' je doživjela praizvedbu 2007. u režiji Dražena Ferenčine, ali u neprimjerenim produkcijskim uvjetima koji su joj i presudili. Premijera u ZKM-u, s ansamblom koji čine Jasmin Telalović, Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica, Zoran Čubrilo i Kristijan Ugrina, imat će možda više sreće, zahvaljujući ansamblu, ali i redatelju koji slovi za strogog perfekcionista koji ne radi na kvantiteti nego na kvaliteti.

Ipak, Božidar Violić jedan je od najvažnijih domaćih redatelja, čija karijera obuhvaća nekoliko desetljeća i nekoliko predstava koje su dosegle status kultnih u povijesti domaćeg kazališta.

Mate Matišić je jedan od istaknutijih domaćih dramatičara. Međutim, ne igra ga se često. Zašto?

Činjenica da ga nema na domaćim pozornicama koliko zaslužuje. Preživio sam kao protivnik režima i radio politički problematične predstave za ondašnje vrijeme, poput 'Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja', 'Sokol ga nije volio' i 'Mirisi, zlato i tamjan'. O svima njima puno se razgovaralo i sastančilo, ali su ipak ostale na repertoaru, 'Mirisi...' čak i dvadeset godina. Međutim, Matišićeve 'Anđele Babilona', komad koji govori o gradonačelniku koji je primitivac i kradljivac, postavio sam 1996. u Dramskom kazalištu Gavella i predstava je igrala ukupno četiri puta. I nakon toga nikada i nigdje u domaćim profesionalnim kazalištima. Slično je i s 'Posmrtnom trilogijom', nakon praizvedbi u Zagrebu i Rijeci ona kao da ne postoji. To je fenomen 'demokratske cenzure'. Naime, najefikasnija je cenzura kad vodeća stranka postavi ravnatelja kazališta pa on samo čeka sljedeći mandat i nije lud postavljati problematične tekstove. Iako političari ne idu u kazalište, ravnatelji se 'ravnaju' sami u želji da u istom kazalištu dočekaju mirovinu.

Ali Zagrebačko kazalište mladih sad prekida praksu prešućivanja Matišića....

Ja sam ravnateljici ZKM-a Dubravki Vrgoč ponudio ovaj tekst, znajući da ga ovdje mogu raditi te da imam i odgovarajuću podjelu. Glavnu ulogu nosi Jasmin Telalović, glumac nevjerojatnog senzibiliteta kojim zrači. Tako osjetljiv čovjek iznimnog duhovnog bogatstva savršen je za ovu ulogu. On je od prve rečenice osuđenik na smrt koji nije pobjegao. Naslovnu ulogu igra Ksenija Marinković, također izvanredna glumica.

Nijedan dio 'Posmrtne trilogije' nije politički komad u strogom smislu. Samoubojstvo je posljedica trauma koje su ljudi doživjeli na ratištu, kamo su otišli svojevoljno, ali ih je to iskustvo nepovratno promijenilo. Ovdje se govori o ratnim zločinima koje su počinili naši branitelji. Komad nije pisan politički nego ljudski, u smislu da se u situacijama u kojima su se ti ljudi našli čovjek ne može se drukčije ponašati. Drukčije ponašanje ne bi bilo ljudsko. Međutim, Matišić je i uvjereni katolik, pa je ovdje njegov protagonist također odgojen u takvom duhu. Zato je ovo prije svega drama savjesti. U ratu se ne može spriječiti zločin, jer čak i kad nisi agresor i kad se braniš, možeš doći u priliku da napraviš zločin. A onda za njega i odgovaraš, pred sobom i drugima.

I glumački ansambl tvrdi da je 'Žena bez tijela' danas aktualna, iako je od završetka Domovinskog rata prošlo već sedamnaest godina. Znači li to da rat ne prolazi dok ne prođu i njegove posljedice?

Ovaj komad postaje sve aktualniji što je rat dalji od nas. Prema podacima nadležnog ministarstva, 2087 branitelja izvršilo je samoubojstvo zaključno s prošlom godinom. Iz godine u godinu taj broj ne opada, nego stagnira ili raste. S druge strane, ne zna se još koliko je žena u ratu silovano. Procesuirana su, vjerovali ili ne, samo četiri slučaja. To ćemo reći u predstavi jer nju i posvećujemo svima njima. Podrška ansambla mi je vrlo važna i poticajna zato što dokazuje da ne vidim samo ja koliko je ova tema aktualna. Bez obzira na to kakvi će biti komentari, Matu Matišića su ionako već napadali zbog tema o kojima piše i kako piše.

Planirate li postaviti cijelu 'Posmrtnu trilogiju'?

Ne bih volio postaviti cijelu trilogiju, iako sam upravo ja Matišiću sugerirao opći naslov trilogije jer smo o njoj razgovarali još dok je nastajala. Međutim, ne bih volio režirati 'Ničijeg sina', jer ne znam kako bih to napravio. Gledao sam kako ga je postavio Vinko Brešan u Rijeci, ali Brešan je od oca naslijedio sklonost humoru, pa je i predstava tome naginjala.

Imate li još snage za režiju i kazališni pogon?

Za režiju da, za pogon ne. Nikad nisam ni imao, čak i kad su mi nudili da budem ravnatelj. Ovo je mala predstava s malim ansamblom, i svi su cijelo vrijeme bili na probama. Tako se može raditi.

Mislite li da Mate Matišić ima više sreće kao filmski scenarist?

On je izvrstan scenarist, ali film je priča i pripovjedna umjetnost, a Matišić je ipak u nukleusu dramatičar. Kad se taj nukleus otopi u celuloidu rezultat i dalje 'drži vodu', ali primarno mjesto za te tekstove je ipak pozornica. Zato se po njegovim dramama snimaju filmovi, ali ih u kazalištu nema.

Tvrdite za sebe da ste antipolitična osoba. Što time želite reći?

U konfliktu sam s politikom zato što se ona nikada ne bavi bitnim stvarima. Politika je previše je 'politička' da bi bila moja, i uvijek je bila loša. Kad čujem političare kako govore, sklon sam im i povjerovati, ali već sljedećom izjavom se demantiraju. Jesu li ovi danas 'crveni', kako se vole predstavljati i u što nas žele uvjeriti? Nisu, nego su ultrakapitalisti. Većinu života sam proveo pod takozvanim crvenima i valjda znam što su oni. Rođen sam u kapitalizmu i sad me ponovno susreo i čini mi se da se, iako ima iste stavove, u međuvremenu usavršio. Kapitalizam je najveća katastrofa, jer je baziran na pohlepi.

Nazivate se 'gospođom ministarkom', s obzirom da je vaša supruga ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Kako određujete svoj odnos prema političkom djelovanju, čak i u kulturi, s obzirom na tu specifičnu situaciju?

Ništa se meni nije promijenilo, jedina je razlika što sad imam nešto više informacija. Proračun za kulturu je 680 milijuna kuna, ne dostiže čak niti milijardu, i to mi se čini najvećim problemom domaće kulture. Temeljni problemi današnje politike su oporezivanje siromašnih i obazrivost prema kapitalu, što se vidi i u kulturnoj politici jer se proporcionalno kulturi daje manje.

Osjeti li se vaš savjet u aktualnoj kulturnoj politici?

Ne, ali nije da nemam nekih sugestija. U Hrvatskoj imamo apsurdnu situaciju da nismo imali državu, ali smo imali u kulturnom smislu snažno razvijeno građanskom društvo. Kazališne kuće u Rijeci, Splitu i Zagrebu su izgradili građani. Treba te mastodonte povezati kako bi predstave putovale i kako bi ih vidjeli građani u svim većim središtima. Naša nacionalna kazališta su zapravo tako blizu da bi se za cijenu jedne premijere po sezoni to moglo ostvariti.