Sjednem ja tako sinoć pred televizor nakon Dnevnika i ne znam točno što mi je bilo - možda dosada, možda fjaka nakon večere, možda neki ozbiljan psihički poremećaj - ali ostanem pred televizorom i ne promijenim program kada počne 'U svom filmu'. Gost je bio Andrija Čolak, simpatičan čovjek iz Rijeke koji je jedan od osnivača superuspješne i nagrađene franšize 'Surf'n'Fries'. Nikakva kritika gostu - on je takav kakav jest - šarmantan, nasmiješen, pozitivan, očito poduzetnički nadaren, dinamičan i ima štošta reći o biznisu. No već negdje nakon desetak minuta obuzeo me snažan osjećaj iz rubrike 'ajme majko, dokle će ovo'.

Racionalna bića na taj bi mi vapaj sasvim opravdano postavila pitanje zašto onda nisam prebacila na neki drugi kanal, otišla od televizora, uzela neku knjigu, strip, časopis, dremnula časak ili se posvetila plemenitoj vještini buljenja u zid. No ostala sam uz 'U svom filmu' zato što me, uz dosadu, oprala fascinacija nečim što mi je doista misterij. Kako to da je ta emisija još aktivna?

Propadali su urednici i voditelji zanimljivih političkih magazina, ukidale se emisije-institucije kao što je bila 'Pola ure kulture' i sve što ima bilo kakav kulturni predznak gurnuto u kasne termine ili manje gledane programe, nestao je 'Damin gambit', jedina razgovorna emisija koja je u prvi plan stavljala uspješne žene, rušili su se koncepti, mijenjali voditelji i urednici, a 'U svom filmu' i dalje stameno stoji. Kao da je vrhunac večernjeg programa HRT-a, najbolje što ta televizija ima za ponuditi. A nije.

Sama ideja emisije (ili ono što pretpostavljam da je ideja emisije) i nije tako loša. Dovede se u studiju neku više ili manje poznatu javnu osobu i onda se s njom razgovara o specifičnosti te osobe, onome što je čini posebnom, uzbudljivom, drugačijom od ostalih. Kao što se i implicira nazivom emisije - o 'filmu koji fura' baš ta osoba. Format je malo zastario, ali HTV voli te statične klasike pa se neću iščuđavati jer nije jedini takav na javnoj i ostalim televizijama.

Ono, međutim, po čemu se najbolje prepoznaje (ne)kvaliteta takvih emisija jest to da ako je urednik/voditelj dobro pripremljen - bit će dobre bez obzira na to kakav je gost. Kod Tonkice Čeljuske to, međutim, ne vrijedi. Iako je u ovih sto godina ili koliko se već emitira emisija imala i hitova sa sjajnim gostima - primjerice, s Oliverom Mlakarom - čim gost nije i urednik, odnosno dovoljno televizičan da sam iznese emisiju - dosada, apatija, ponavljanje jednih te istih pitanja, 'daj-prebaci-na-kabelsku'.

Tako i sinoć. Sve mi je bilo žao simpatičnog Čolaka, koji nije - i ne mora biti - tako televizičan kao Mlakar ili svojedobno u istoj emisiji Zorica Kondža. Čovjek odgovara na pitanja kako zna i umije, a to je u većini slučajeva općenito i ne naročito u svom filmu, a Tončica Čeljuska po dva tri puta dere na raznim varijantama istog pitanja, kao da joj je igla zapela na pukotini u vinilu. Da kako se nositi s neuspjehom, treba li se bojati neuspjeha, što s neuspjehom, ŠTO AKO NE USPIJEŠ, što kažete na naše ljude, koji se toliko boje neuspjeha, znate li vi da su ovdje ljudi obilježeni neuspjehom? Okej, okej, shvatili smo! Stav prema neuspjehu je važan. Ludilo.

Zbog takve nemoći pred gostom koji nije medijski nadaren ili iskusan tako da bi joj uredio emisiju još više dolazi do izražaja još jedan simptom pretjerane dugovječnosti ove emsije - odabir gostiju. Svaka čast Čolaku, svaka čast svim silnim stručnjacima i manje eksponiranim genijalcima koje TREBA dovoditi pred lice javnosti u televizijskim emisijama. Ali sve dok se voditeljica gotovo nikad ne čini dovoljno pripremljenom da od njihovih manje 'estradnih' zanimanja i života učini zanimljivu i publici pristupačnu materiju, s takvim se gostima čini da joj ponestaje sadržaja već negdje na pola emisije ili prije. Ne kažem da ih sad baš mora pitati kako-žena-djeca i koju vrstu maskare koriste, ali, recimo, ekipa joj je sinoć barem dvaput u popratnim prilozima i ilustracijama gurala pod nos da lik obožava windsurfing pa to nije iskoristila ni za što. Kao ni priču o studiju u inozemstvu, za koju je pustila da ostane na 'tamo je drugačije, ima puno različitih rasa i kultura', kao i priču o pogrešnom odabiru lokacije lokala u Turskoj, koja je ostala na 'propali smo jer je u tom kvartu nepristojno jesti na cesti'.

Pa se onda ljudi pitaju tko je ovaj i zašto ga je dovela u emisiju. Ne krivnjom gosta.

Sve u svemu, jedva sam dočekala kraj emisije. I doista se, bez ikakve kritičarske zlobe, nego isključivo pritisnuta gledateljskom dosadom, zapitala čime je to 'U svom filmu' toliko zadužila program HRT-a da već tako dugo okupira udarni termin utorkom navečer. Koncept razgovora s jednom osobom u studiju uvijek je težak i uvijek potencijalno dosadan, a problem je i u tome što je Hrvatska mala zemlja u kojoj će ti vrlo brzo ponestati onih prštavih i televizičnih lica koja su uvijek zanimljiva, bez obzira gdje gostovali i s kim razgovarali. Onda moraš zagrepsti malo dublje ispod 'kreme' i moraš biti ili provokativan ili aktualan ili duboko upućen u materiju ili - zabavan.

Jesu li Tončica Čeljuska i 'U svom filmu' sve ili barem jedno od toga? I jesu li doista najbolje što HRT može ponuditi gledateljima u udarnom terminu utorkom? Nakon svega gore napisanog (i odgledanog) i uz to što znamo koliko ljudi na Prisavlju hoda naokolo s otkazanim emisijama, voditeljskim angažmanima i potencijalno dobrim idejama - mislim da ne moram posebno odgovarati na to pitanje. Ali sam fascinirana programskim odabirima i odlukama.