Premda teorija stiha nije baš zanimala većinu nas upisanih u kolegij iz povijesti hrvatskog stiha negdje u prvoj polovici 1990-ih, itekako nas se dojmio naizgled odsutni, ali itekako vatreni profesor, koji je shvatio da ne znamo ništa o stihu, pa je morao krenuti od temeljnih lekcija.

Riječ je, dakako, o Zoranu Kravaru, u subotu preminulom profesoru komparativne književnosti iz Zagreba (a pomalo i iz Zadra). Nećete vjerovati, pod utjecajem njegovih predavanja nismo samo stekli respekt i barem načelni interes prema njegovoj struci, već su neki od nas počeli i uživati u dubrovačkoj i hvarskoj poeziji pisanoj na narječjima koja hrvatskom čitatelju danas izgledaju kao strani jezik.

Znao je Kravar, doduše, začiniti predavanja anegdotama i šalama, ali nama studentima najviše je imponirao kada je bio potpuno prirodan, kada je samo iznosio mišljenja i zapažanja koja su nas zbunjivala i bila nam potpuno nova...

Kakav je to spomenik Augustu Šenoi u kojem se taj pisac naslanja na stup kao kakav 'fakin'? Otkud makedonski ritam popularne pjesme koja trešti kraj svih štandova s domoljubnom bižuterijom (riječ je bila o prvom hitu izvjesnog Thompsona)? Otkud ideja da će nam računala povećati red, kada ga ona povećavaju samo tamo gdje reda već ima? Tamo gdje reda nema, ispravno je prognozirao Kravar, povećat će se samo nered. O 'činjenici', Kravaru sasvim jasnoj, da pametan čovjek nema televizijski prijamnik neću trošiti riječi – mogu mu samo zavidjeti. Koliko sam knjiga dosada mogao pročitati da se nisam tako često uspavljivao televizijskim pričama...

Sve čime se Kravar bavio bilo je odrađeno vrhunski – barokna poezija, teorija stiha, antimodernizam kao svjetonazor i kultura regresije, fantastika kao žanr...

Skoro sve što je pisao ostavilo je traga na kolege koje su se tim temama bavili nakon njega, a, da se poslužim suvremenim frazama (kojih se Kravar grozio), njegovi tekstovi nisu bili tek izvrsni, nego su često bili i međunarodno vidljivi (hm... računa li se objavljivanje na njemačkom u tu vidljivost?). Teško je svesti veliku karijeru i velikog čovjeka u jedan tekst, pa ću zaključiti jednom uspomenom.

Kada je Kravar dobio svoju prvu nagradu 'SFERA', i to za esej o Tolkienovoj književnoj fantastici, divno je bilo vidjeti ga kako uživa dok čeka red i gleda radost djece iz osnovnih škola koja su dobila 'SFERICE' za literarne i likovne radove. Nakon što je primio svoju 'SFERU' za odrasle, Kravar nam je rekao dvije stvari. Kao prvo, o baroku i sličnim temama godinama je pisao prije nego bi dobio prvu nagradu, a već prvim tekstom o fantasyju dobio je glavnu nacionalnu nagradu iz tog polja. Možda sam pogriješio struku, zapitao se Kravar... A potom je dodao da mu je zapravo 'SFERA' u neku ruku i najdraža nagrada. Jako je lijepo dizajnirana, a k tome je i prva nagrada koju je dobio od žirija u kojem ne poznaje niti jednog jedinog člana, što je u Hrvatskoj rijetkost.

S obzirom da o ljudima kao što je bio moj profesor Kravar vlada predrasuda da su snobovi (znate, takvi vam vole operu, filozofiju i debele njemačke romane), mislim da ova mala uspomena sa SFERAKON-a (okupljališta ljubitelja SF-a i fantasyja) jasno pokazuje razliku između snoba i obrazovanog čovjeka. Tako mi je žao što Kravar nije stigao napisati tekst o antimodernističkoj ideologiji 'Zvjezdanih ratova' (Star Wars) o kojem je razmišljao... Lako je moguće da bi tim tekstom Kravar svojoj impresivnoj listi nagrada pridodao i 'Vladimira Vukovića', nagradu Društva filmskih kritičara!