Za razliku od domaćih tiskanih dnevnika, ugledni The New York Times i dalje njeguje veliku i raznoliku rubriku kulture, a sustavno se prate događanja iz svijeta kazališta, likovne umjetnosti, plesa, književnosti, dizajna i – što je vrlo znakovito – videoigre. Hrvatska i nešto iz nje se u dijelu o kulturi New York Timesa rijetko kada mogu susresti te je stoga još veći uspjeh kustoskog kolektiva WHW to što je tema jednog velikog članka, objavljenog jučer.

U tekstu koji potpisuje Gianne Brownell opisuje se nastanak WHW-a (What, How and for Whom), umjetnički razvoj i sve veći uspjesi koji su ga učinili svjetski relevantnim. WHW, navodi New York Times, sačinjavaju 'Sabina Sabolovic, Ana Devic, Ivet Curlin, Natasa Ilic i Dejan Krsic', a očito je nespreman pozabaviti se dijakritičkim znakovima hrvatskog jezika. Ističe se da je Sabina Sabolović predložila da se citati u tekstu potpisuju s WHW, umjesto pojedinačnim imenom, 'jer preferiraju odgovarati kao jedan, ujedinjeni kolektivni identitet'.

Posebice se ističe baš ta suradnja i skupni rad 'te jednakost unutar kustoske skupine', što je 'kamen temeljac najpoznatijeg hrvatskog kustoskog kolektiva'. Kako objašnjava Zdenka Badovinac, direktorica ljubljanske Moderne galerije, WHW 'teži iskrenom kolektivizmu', koji je povezan s poviješću jugoslavenske umjetnosti, samo je tada bio nametnut od režima. Napominje se da WHW u Zagrebu vodi Galeriju Nova te njegovi međunarodni uspjesi, poput osmišljavanja Istanbulskog bijenala 2009. godine.

Za WHW slijedi i vrlo aktivna jesen ove godine, s obzirom da u Nizozemskoj i Belgiji predstavlja izložbu 'Koliko fašizma?', dok u Ljubljani slijedi izložba 'Dear Art', i to u tamošnjem Muzeju suvremene umjetnosti, a bavi se odnosom umjetnosti i suvremenog društva.

Njujorški kustos Nato Thompson za The New York Times objašnjava važnost WHW-a: 'On je duboko utjecajan iz nekoliko razloga. Svijet je upoznao s mnogo umjetnika i mislilaca za koje nitko prije nije znao. Ali i više od toga, posjeduje snažnu radnu etiku, nivo predanosti poslu – i to s majušnim budžetom – te snagu volje, što je omogućilo da značajno doprinese intelektualnim vještinama i razgovorima koji se danas vode u svijetu.'

Članice kolektiva je povezao rad na prvoj izložbi postavljenoj 1999. godine, i to kao refleksiju na prije 150 godina objavljen Komunistički manifest, a iz te izložbe je nastao i naziv WHW. Prvotni plan bio je obuhvatiti samo lokalne umjetnike, no to je eksplodiralo na nivo međunarodne izložbe s pedesetak umjetnika, objašnjava The New York Times.

WHW se ističe i po tome što je, primjerice, objavio cijeli budžet Istanbulskog bijenala, 'što je samo po sebi nevjerojatno', objasnio je njujorški umjetnik Trevor Paglen: 'Nisam nikada čuo da se netko tako uhvatio ukoštac s pitanjima politike i društva, a ne da ih se gura pod tepih.' Thompson pak predviđa da će 'globalni utjecaj WHW-a nastaviti rasti', jer su 'revolucionarniji od ostalih kustosa' te 'razvijaju i predlažu ideje o tome što doista znači biti kustos, što nitko drugi ne radi na takav način'.