''Ostpolitik' Willyja Brandta i Jugoslavija (1963. - 1969.)' slovenskog povjesničara Dušana Nečaka objavila je Srednja Europa u prijevodu Anite Peti Stanić. Riječ je o zanimljivoj historiografskoj studiji u kojoj se rasvjetljuje odnos Zapadne Njemačke i Jugoslavije u tom periodu te objašnjava što je to 'istočna politika' Willyja Brandta, koji je za nju dobio Nobelovu nagradu za mir 1971.
Sa smrću bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta prije nekoliko dana u 96. godini života otišao je sa scene jedan od posljednjih živih aktera tzv. Ostpolitik, tj. istočne politike koju je uz pomoć savjetnika Egona Bahra, inače bivšeg novinara, formulirao i počeo provoditi Schmidtov prethodnik na mjestu kancelara i stranački drug Willy Brandt.
Riječ je dakle o političkoj doktrini koja je čedo 20. stoljeća, konkretno njegove druge polovice i vremena Hladnog rata, ali koja i danas svjedoči o tome što se sve može postići dalekosežnim i strateškim razmišljanjem te diplomacijom i pregovorima s najžešćim neprijateljima u odnosu na danas ipak prevladavajući stav da se, ako ste velika sila, politički problemi najbolje rješavaju vojnom intervencijom i bombardiranjem.
Ostpolitik je, između ostaloga, nastala kao reakcija na polarizaciju i još veće otuđenje koje je izazvala gradnja Berlinskog zida, a Brandt je kao gradonačelnik Zapadnog Berlina bio na prvoj liniji fronte i svjedočio tome kako se inaćenje između supersila obija Njemačkoj o glavu. Ideja je bila približavanjem i smanjenjem napetosti smiriti tenzije između hladnoratovskih blokova, za što kasnije kao ministar vanjskih poslova i kancelar nije trebao samo naći one u SSSR-u i Varšavskom paktu koji su bili voljni slušati, nego i dobiti podršku Amerikanaca za drugačiju politiku. Utoliko je i Jugoslavija, kao jedna od predvodnica Pokreta nesvrstanih i socijalistička zemlja izvan kontrole SSSR-a, bila važan dio uspjeha Ostpolitik, što povjesničar Nečak analizira u svojoj knjizi.
Dušan Nečak rođen je 1948, profesor je u mirovini Sveučilišta u Ljubljani, a svojedobno je bio i dekan Filozofskog fakulteta te je autor nekoliko knjiga. 'Hallsteinovu doktrinu i Jugoslaviju' objavila je također Srednja Europa 2004, a ta se knjiga bavi time kako je Zapadna Njemačka 1957. prekinula diplomatske odnose s Titovom Jugoslavijom. U ovoj knjizi, koja se može čitati kao svojevrstan nastavak, Nečak pak opisuje kako je opet došlo do uspostavljanja diplomatskih odnosa SFRJ i Zapadne Njemačke 1968, u čemu je socijaldemokrat Brandt kao ministar vanjskih poslova u vladi velike koalicije s demokršćanima odigrao ključnu ulogu.
U svijetu naravno postoji opsežna literatura o toj njemačkoj istočnoj politici i o vanjskoj politici uopće, kao i o samome Willyju Brandtu, koji je prije smrti od raka 1992. objavio i svoje memoare. Manje se zna o povezanosti ‘istočne politike’ s Jugoslavijom, što u Hrvatskoj baš i nije bila pretjerano obrađivana tema u historiografskim krugovima.
Premda su u središtu Nečakove knjige o bilateralnim odnosima između Savezne Republike Njemačke i SFRJ bili gospodarsko-financijski odnosi, ne treba previdjeti ni rješavanje bar još dvaju važnih problema. S jedne se strane radi o problematici djelovanja jugoslavenske, prije svega ustaške emigracije u Zapadnoj Njemačkoj, a s druge se strane radi o problematici položaja i sigurnosti desetaka tisuća gastarbajtera. Da se i danas vuku repovi Ostpolitik, svjedoči tome suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu, kao svojevrsna tamna strana uspješne politike koja je u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća donijela novu stabilnost u razjedinjenoj Europi, ali uvijek uz određenu cijenu.
