U konkretnom slučaju praizvedbe 'Evanđelja' Pippa Delbona, dakle, koprodukcije sedam europskih kazališta među kojima je i zagrebački HNK, Vitomiri Lončar zasmetalo je što 'na povijesnoj hrvatskoj pozornici u matičnome hrvatskom kazalištu, autorski tim nove produkcije čine isključivo strani državljani, a i ansambl je većinski sastavljen od stranaca'. U svom tekstu na blogu Slamka spasa pozvala se i na Vilima Lesića koji je '1860. potjerao s pozornice njemačke glumice i rekao: Od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti samo hrvatski jezik'. 

Zasmetali su joj i talijanski jezik i 'amateri' iz Delbonova kazališnog ansambla, inače osobe s posebnim potrebama, poput gluhonijemog glumca i mladića s Downovim sindromom, čijim se uključivanjem u svoje projekte Delbono godinama bori protiv njihove diskriminiranosti i isključenosti iz društvene zajednice, potvrđujući svoju angažiranost i humanost te zalaganje za društvo jednakih. Na kraju je zaključila da smo 'napokon, bez pobune i sasvim mirno, maknuli hrvatske (zaposlene) umjetnike s njihove pozornice i umjesto njih doveli strane amatere'.

Rumunjska balerina zatražila pomoć veleposlanika zbog uvrede Dinka Bogdanića

Sveučilišni profesor, redatelj i direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski izjavio je da se tom pitanju može samo najiskrenije začuditi. 

'U svijetu filma u kome djelujem, europske koprodukcije su postale conditio sine qua non uspješnih projekata. Film 'Piknik' koji je u subotu dobio nagradu Europske filmske akademije, uz desetak drugih nagrada, ima, uz hrvatskog redatelja, i dobar dio hrvatske ekipe, glumce i scenografa i kostimografa iz BiH te montažera iz Srbije. Mega uspješnica, film 'Zvizdan' koji je dobio nagradu u Cannesu i još 20 međunarodnih nagrada, hrvatsko-srpsko-slovenska je koprodukcija s miješanom ekipom i financiranjem (HAVC i filmski centri Srbije i Slovenije) dok je film 'Vrapci' islandskog redatelja Runara Runnarsona, islandsko-hrvatska manjinska koprodukcija, sufinanciran od HAVC-a, dobio nagradu za najbolji film na prestižnom festivalu u San Sebastijanu te još desetak nagrada', kaže Puhovski.

'Premda se već dugo ne bavim teatrom, smatram da, po logici stvari, koprodukcija označava suradnju umjetnika iz različitih sredina. Barem to tako mi, na filmu, razumijemo. Što se tiče termina 'stranci', mislim da se, pogotovo danas, u doba sveprisutnih žičanih ograda, nalazimo na jako skliskom terenu. Jer kada u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci u proljeće dođu ili se vrate Nada Kokotović i Mira Furlan da bi radile na predstavi 'Tko se boji Virginije Woolf?', zanima me kako će one biti 'kvalificirane' – domaći, strani ili kao u dobra stara vremena – k.g. (kao gost). A 'zna se' – svakog gosta... ', zaključio je Puhovski. 

Po mišljenju redatelja Paola Magellija, koji je ostavio dubok trag u hrvatskom teatru i glumištu, a uskoro počinje režirati Kosorovu 'Ženu/Nepobjedivu lađu' u zagrebačkom HNK-u, ne postoje domaći i strani umjetnici jer svi pripadaju umjetnosti, koja je svjetska i ne poznaje granice. 

'Moram priznati da ne razumijem dilemu oko domaćih i stranih umjetnika. Je li se to odnosi na onaj slogan 'domaće je domaće'? Znači li to da Caravaggio i Rubens ne bi mogli zajedno raditi jer je jedan bio Talijan, a drugi Belgijanac? Michelangelo je rođen blizu Arezza, a Leonardo u Vinciju pored Firenze u Toskani. Jesu li oni Toskanci ili svjetski umjetnici? Počinjem raditi u HNK i sigurno neću umjetnike dijeliti na domaće i strance. Svi umjetnici su pripadnici jedne lude, kreativne obitelji koja ne poznaje granice i pripadaju cijelom svijetu. Umjetnici nisu kobasice i ne dijele se po državama ili regijama. Ja imam hrvatsku osobnu kartu u kojoj je upisana adresa u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu. Da li bih trebao dati krv na analizu da se utvrdi moja nacionalnost? Ako je to potrebno, neka se onda pozove i dr. Mengele. Takav način razmišljanja podsjeća me na početak devedesetih, kada se potpisivala peticija protiv stranih redatelja u Hrvatskoj. To je povratak u devedesete i očito je da Vitomira Lončar gura tu opciju. Ili netko gura nju da gura takvu opciju', poručio je Magelli, dodajući da je Delbono zanimljiv umjetnik koji je nekoliko puta radio predstave kod njega u Pratu. 

Ni dramaturginja Željka Udovičić ne razumije pojam 'stranci' u kazalištu jer većinu svog života, kako kaže, provodi radeći kao dramaturg negdje gdje bi je mogli okarakterizirati kao 'strankinju'. 

'Ja, pak, tu vrstu diskriminacije, na sreću, nikad nisam osjetila, a radila sam kao dramaturginja u Italiji, Njemačkoj, BiH, Srbiji, Francuskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Venezueli, Kolumbiji itd. I bilo bi mi žao da nisam bila dobrodošla. A jesam! I tamo sam promovirala hrvatske pisce, a i glumce, primjerice, Goran Navojec igrao je glavnu ulogu u teatru u Bonnu, a radila sam i hrvatske tekstove. Pri tom je miješanje kultura, iskustava i mentaliteta nešto što osigurava i obogaćuje umjetnički izričaj svake sredine te pokazuje i prokazuje multikulturalnost u koju se svi tako rado zaklinju, a ona mora biti i jest osnova kulturološkog promišljanja onoga o čemu želimo govoriti. Osim toga, teatar doista ne poznaje nacionalnosti niti ih razlikuje. Mi smo navikli biti razumljivi i potrebni jedni drugima i bez prevoditelja, putovnica i domovnica. Prije tri sata doputovala sam iz Firenze gdje je predstava u kojoj sam bila dramaturginja doživjela stotu izvedbu i nitko mi nije propustio reći 'Hvala!' iako moje ime Željka jedva uspijevaju izgovoriti. Sljedećeg mjeseca tamo, na toj pozornici, igra Pippo Delbono. Eto. Istina: Ima dobrih i loših predstava. Ima glupih i pametnih ideja. Ali nema i ne smije biti stranaca i naših. I zatvorenih umova', poručuje Željka Udovičić.

Redatelj Mario Kovač istaknuo je da spomenutu rečenicu da će se od sada na hrvatskim daskama govoriti isključivo hrvatskim jezikom, ne treba shvatiti doslovno nego metaforički, jer se tada odnosila na dominaciju mađarskog jezika i mađarske kulture unutar Austro-Ugarske zajednice te da u to vrijeme nije imala ksenofobično značenje i namjeru da Hrvatsku isključi iz hrvatskih i svjetskih tokova kulture, umjetnosti i kazališta. 

'Ta tendencija da se govori kontra dolazaka stranih redatelja u naše kazalište, nije neka novost. Sjećam se da je krajem devedesetih, kad su i kvalitetom i brojem režija bili jako prisutni Paolo Magelli i Janusz Kica te neki drugi kolege redatelji, koji su dolazili izvana i radili sjajne predstave, također bilo glasova protiv rada tih redatelja u hrvatskim teatrima, s argumentima da se time oduzima posao domaćim redateljima. Mislim da će kvaliteta uvijek isplivati na površinu i potpuno je nebitno odakle dolazi neki redatelj. Naravno, postoji sindikat koji štiti prava domaćih umjetnika, ali ako je netko vrhunska kvaliteta, što ne mogu komentirati u slučaju Delbonova 'Evanđelja' u HNK jer ga nisam gledao, mislim da nove estetike i novi redatelji sigurno mogu donijeti i novu kvalitetu i neke pomake, a na kraju će javnost procijeniti tko nam od tih stranaca donosi stvarno nešto zanimljivo, kvalitetno, relevantno i europski, a tko nam donosi bofl robu i doživljava nas kao domoroce, Indijance, kojima je dovoljno malo mahnuti svijetlećim ogledalcima i time kupiti naklonost. Naša publika nije bedasta i prepoznat će takve šarlatane, kao što je i do sada svaki put jako dobro percipirala kad nam je netko došao prodavati maglu i glumiti veliku zvijezdu u maloj bari. Mislim da treba biti otvoren, ali i svjestan da uz kvalitetu, neminovno dolazi i nekvaliteta. Volio bih se nadati da je Vitomira Lončar više mislila na taj segment priče, a ne na strance i kolege koji dolaze u Hrvatsku kao cijenjena i bitna umjetnička imena. Dakle, ako izvana možemo dobiti kvalitetu, uvijek sam za dolazak stranih redatelja jer kazalište ne smije biti zatvoreno, a na kraju će i publika i redatelji profitirati jer će domaći redatelji pokušati dati najviše i najbolje od sebe', zaključio je Mario Kovač, dodavši da bi hrvatski gledatelji u svakom slučaju bili zakinuti kad bi mogli gledati samo hrvatske filmove.