Performer, pjesnik i slikar Bryan Lewis Saunders 30. ožujka 1995.započeo je projekt koji planira nastaviti raditi do kraja života: oslikati autoportret svaki dan. Zaintrigiran idejom kako okolina utječe na našu percepciju, umjetnik je kreirao tisuće portreta od početka projekta.

Svaka slika obuhvaća njegove najintimnije osjećaje o svijetu u korelaciji s njim samim. 'Kao otisci prstiju, pahuljice i DNA, svi su drugačiji', napisao je umjetnik na svojoj službenoj stranici. Organizirao je portrete u različite serije, ovisno o refleksiji duševnog stanja tog vremena, dodirujući se cijelog presjeka emocija, od anksioznosti do ljubavi.

Najintrigantnija je serija portreta objedinjena pod naslovom 'Droge'. U njoj, autor objašnjava kako je svaki dan uzeo različitu supstancu i oslikao svoj autoportret pod određenim utjecajem.

Serija portreta na drogama počela je 2000., kad se preselio u Johnson City, u neboder od 11 katova, s idejom da zabilježi mnogo zanimljivih i bizarnih likova koju su tamo stanovali.

'Ta zgrada ima reputaciju kao stanište luđaka i jezovitih čudaka', kazao je Saunders. Prvi dan kad se uselio, paraplegičar u kolicama pokazao mu je enciklopediju tableta i rekao da može pronaći sve do jedne u toj zgradi. Međutim niz nesreća koji je uslijedio skrenuo je Saundersa s tog puta: njegova bliska prijateljica Jennifer Renfro, poginula je u požaru koji je iznenada planuo dok je spavala.

Nekoliko dana nakon toga, njegov najbolji prijatelj Don Morgan upucao se u sljepoočnicu i preživio, a zatim je i sam Saunders završio u bolnici nakon što mu je kolabiralo plućno krilo. Tijekom oporavka pomagao mu je prijatelj Brandon Bragg, koji ga je poveo na kampiranje u prirodu, gdje ga je i podsjetio na dokumentiranje čudaka iz zgrade.

'Droge me poružnjuju'

Saunders je tek nakon niza tragedija došao k sebi te shvatio da su svi ljudi koje je namjeravao portretirati uglavnom bili na drogama i patili u izolaciji: neki od njih bili su pretili i nisu fizički mogli napuštati stanove, a neki su bili nadrogirani, jer su bili nezaposleni ili ratni veterani i to im je bila jedina zabava. Nakon te spoznaje doživio je, kako je sam rekao, 'duhovno buđenje' i znao je da želi započeti projekt autoportretiranja na drugačijim drogama svaki dan.

U intervjuu na stranici Dinosaurcity, izdvojio je najbolje, ali i najtraumatičnije dosadašnje iskustvo slikanja pod utjecajem:
'Xanax mi je bio najdraži. Smirivao me i lakše sam se nosio s traumama, a istodobno sam imao puno energije. Najgore iskustvo bilo mi je uzimanje PCP-a i Seroquela (lijek za uspavljivanje i antipsihotik).

Osjećao sam kao da su mi um i tijelo odvojeni i da me uopće nije briga za to. Nedugo nakon uzimanja na vrata mi je pokucalo 20-ak ljudi i svi su se zanimali za moje skice iz prirode, a ja sam im prepričavao svoje doživljaje s planinarenja i objašnjavao crteže, sve dok mi netko nije šapnuo na uho: 'Bryane, ovi ljudi nisu stvarni.' Onda sam stvarno prolupao: zato što je čak i glas koji me upozoravao na halucinacije, bio halucinacija. Dok sam bio pod utjecajem PCP-a, jedino što sam mogao bilo je slikati samog sebe kako povraćam, dok mi se lice istodobno gulilo i veliki crveni natečeni komadi mesa ispadali iz nosa. Mislio sam da mi i sam mozak krvari, ali ispostavilo se da ni to nije bilo stvarno. Srećom.'

Konzumiranje svih mogućih droga, od lakog pušenja trave do teških psihodeličnih gljiva, dovelo ga je do zaključka:

'Mislim da me droge poružnjuju.'

Od životnih, raznobojnih i kaleidoskopsko oslikanih prizora pa sve do zatupljujućih i zlokobnih ocrtavanja vlastite ličnosti, slikar je u konačnici opisao cijelo iskustvo kao izazovno i nagrađujuće. U jedinstvenim serijama portreta Saunders postavlja sebi i publici pitanja o percepciji naših ličnosti i njihovim promjenama u vremenu. Kao i najveće pitanje: postoji li uopće jastvo koje percipiramo kako bismo ga mogli 'uhvatiti' ili naslikati?