To je zasigurno zasluga pjesnika i prevoditelja Damira Šodana, antologičara koji se odlučio posvetiti jednom aspektu hrvatske poezije koji smatra zanemarenim, a koji se kolokvijalno naziva 'stvarnosna poezija', dok bi precizniji opis bio možda urbani realizam.

Svoje motive za rad na ovoj antologiji, koji je trajao godinu dana ('ali punom parom', naglašava pjesnik), Damir Šodan opisuje ovako: 'Do 'stvarnosne' antologije došao sam krajnje spontano, kroz razgovor s nekim od svojih prijatelja pjesnika koji su mi sugerirali da bi trebalo pokušati napraviti jedan sinkronijski rez kroz protekla dva desetljeća, da se vidi ne postoji li dovoljna kritična masa 'stvarnosnog' materijala u suvremenom hrvatskom pjesništvu od kojeg bi se dala sačiniti antologija. I upravo je to i bila ideja vodilja: da se ekstrahira 'stvarnosni' ili mimetski, ili pak metonimijski, ili realistički supstrat u suvremenom hrvatskom pjesništvu, pa da se vidi kakvi bi eventualno mogli biti rezultati.'

U svakom slučaju, Šodan se u dugom, odlično istraženom i posloženom uvodnom eseju pod naslovom 'Što je stvarno 'stvarnosna' poezija?' izjašnjava i o vlastitim poetskim kriterijima, ali i otkriva čitatelju što on smatra stvarnosnom poezijom, s navodnicima ili bez.

'Kažu da taj tekst, na primjer, ni nakon opetovanih čitanja neki naši viđeni pjesnici nisu razumjeli. Žao mi je ako je tome tako jer to 'gradivo' ne pretendira na veći cerebralni kalibar od onog koji je dostatan za solidnu apsolventuru iz studija književnosti. Osim ako, naravno, nije, a vjerujem da jest, riječ o zafrkanciji na račun možda prevelike akribičnosti ili 'pretencioznosti' koju valjda stvarnosna poezija kao takva eventualno ne zaslužuje jer je valjda treba tretirati 'lepršavije' i površnije', kaže Šodan te nastavlja: 'Uvodnik je rezultat višegodišnjeg pabričenja po raznoraznim 'filoteorijskim', da tako velim, materijalima iz različitih izvora, kojima sam se na koncu poslužio ne bih li teorijski kako-tako postavio stvar.

U najgrubljim crtama, 'stvarnosna' se poezija dade svesti na urbani realizam, ako ne i egzistencijalizam, no navodnici nisu toliko tu zbog problematičnosti termina, koliko zbog upitnosti definiranja 'stvarnosti' kao takve. Lako je bilo krajem 19. ili početkom 20. stoljeća jednoznačno govoriti o 'realizmu', ali danas, imajući u vidu posvemašnju tehnološku virtualizaciju svijeta u kojem živimo, naš koncept 'stvarnosti' poprilično je poljuljan', objašnjava Šodan pozivajući se, između ostalih, na Freuda, Heisenberga i Baudrillarda:

'Ali samo da ponovim, želio sam izvrstiti 'stvarnosne' momente u hrvatskoj suvremenoj poeziji, dakle referencijalnost teksta naspram hipertrofirane autoreferencijalnosti, odnosno tzv. jezične materijalnosti prije negoli tragati za 'čistim' oglednim primjercima stvarnosnih pjesnika koje javnost isključivo percipira kao takve. Naravno da, primjerice, Delimir Rešicki nije stvarnosni pjesnik, ali određeni dio njegove skorije poezije gotovo 'heretički' naginje tom ključu.'

Šodan pravi zanimljivu distinkciju između onoga što naziva pjesnicima metafore i pjesnicima metonimije, što je i svojevrsna granica stvarnosne poezije: 'Po velikom lingvistu Romanu Jakobsonu, poezija teži metaforskoj osi, a proza metonimijskoj. Osim toga, ako se dobro sjećam još nas je Ante Stamać na postdiplomskom studiju književnosti podučavao da je Danijel Dragojević zapravo metonimijski pjesnik par excellence. Nisam to baš tada kao mladac dobro kužio, no poslije mi se valjda iskristaliziralo na što je zapravo mislio. Ali, kao što sam naveo u predgovoru, kroz povijest književnosti i sami su pjesnici još od engleskog romantičara Wordswortha naovamo ustajali protiv prekomjernog rabljenja metafore jer takav pristup poeziju lako može pretvoriti u stihijsko i nabrijano stihonizanje ili pak u nekontroliranu označiteljsku histeriju.'

Za razliku od većine drugih pjesničkih antologija u Hrvata, u 'Drugom stranom' ima i dobar broj pjesnikinja kao što su Irena Matijašević, Evelina Rudan, Saška Rojc i druge: 'Pa stalo mi je bilo do toga jer mislim da mi kao još uvijek 'dobalkansko' društvo doprinos žena u umjetnosti i kulturi doživljavamo zdravo za gotovo i da smo u globalu još uvijek društvo 'muških fantazija' i njihovih socijalnih realizacija. Pogledajmo samo društveni status velike Vesne Parun, naspram recimo onoga koji su uživali Tadijanović, Kaštelan ili Mihalić, i sve će nam biti jasno. U svakom slučaju, smatram da nam je pod hitno potrebna iscrpna ženska iliti rodna antologija suvremene poezije koja bi također otvorila mnoga pitanja kad je riječ o kanonskim ustrojavanjima suvremene hrvatske lirike. Puno sam, inače, o poeziji naučio od pjesnikinja, sve tamo od Emily Dickinson, Sylvije Plath i Marije Čudine pa do svoje prijateljice, osebujne srpske pjesnikinje Milene Marković, da bih se tako olako oglušivao o sirenski zov 'ženskog' poetskog pisma. Mnoge sam američke pjesnikinje poput Sandre Cisneros, Kim Addonizio ili Anne Sexton i sam prevodio, a da me na to nitko nije tjerao, tako da mogu zaključiti da nisam netko tko bi poeziju doživljavao isključivo kao mušku stvar.'

S druge strane, u svojem uvodu Šodan spominje i Branimira Štulića, osnivača Azre, kao mogućeg stvarnosnog pjesnika, ali njegovih stihova ipak nema u antologiji. Zato je pak uvršten Arsen Dedić, a Šodan ovako objašnjava svoju odluku: 'Iz prostog razloga zato što je Arsen još od pedesetih godina prošlog stoljeća naovamo njegovao paralelne karijere kao pjesnik i glazbenik. On je u tom pogledu čisti homo dupleks kantautora i pjesnika za koji mi na domaćem terenu jednostavno nemamo pandana. Kao najbliža analogija nameće se Leonard Cohen, koji se, nakon što je bukvalno promijenio kanadsku književnost - svojim pjesničkim knjigama iz pedesetih i radikalnim romanom 'Divni gubitnici', objavljenim 1966.- sredinom šezdesetih otisnuo u pop-rock vode. Johnny je, koliko je meni poznato, sve do sredine devedesetih imao samo jednu zbirku, u kojoj su otisnuti njegovi rock tekstovi. To što njegovo tekstopisanje ima neosporiv i vazda aktualni poetski naboj posve je druga stvar. Ali eto, sam naslov 'Drugom stranom' posuđen je iz njegove čuvene pjesme 'Jablan' koju je u još prednovovalna vremena snimio Parni valjak.'

Kao presudan književni utjecaj na poeziju (i prozu) urbanog realizma, Šodan spominje velikog američkog pisca Raymonda Carvera, koji za života vjerojatno i nije bio svjestan koliko je promijenio hrvatsku, pa i regionalnu, književnost: 'Carver je važan zbog obnove vjere u humanističku i iskupiteljsku funkciju književnosti. On nam je pokazao da je književnost moguće 'pronaći' i u svakodnevnim životnim situacijama i osobnom iskustvu. Naučio nas je da literaturu ne možemo tek isisati iz prašnjavih knjižurina jer u 'dijalektici' stvaranja književnog djela sudjeluju podjednako erudicija, umijeće i osobno iskustvo. Nije to ništa novo, pogledajmo samo veliku američku romanesknu tradiciju; Saul Bellow i Philip Roth pisali su manje više opsesivno uvijek o istim stvarima stavljajući erudiciju u zagrade, a storytelling u prvi plan. S tim što su uvijek pisali o bliskom 'traumatičnom' miljeu koji su itekako dobro znali. Osim toga, Carver je vratio minimalizam u poeziju, vjeru u reprezentaciju, ali i stanoviti 'puritanski' spiritualizam koji graniči s nemilosrdnom osobnom introspekcijom.'

Iako je očito veliki poklonik stvarnosne poezije (izraz se, inače, koristio u srpskoj kritici za vrijeme Jugoslavije, dok ga je u suvremenoj Hrvatskoj prvi spomenuo Robert Perišić, pišući o knjizi pjesama Tatjane Gromače), Damir Šodan upozorava da je i njoj potrebna stroga kritička procjena: 'Veliki problem 'stvarnosne' poezije mogao bi postati njezin bjelodani egalitarni karakter koji bi je u odsutnosti odgovarajućeg i nepristranog nadzornog kritičkog aparata mogao odvesti u banalno svakodnevničarenje gdje bi i cedulja za špeceraj mogla na neki kvaziduchampovski način biti elevirana u umjetničko djelo. To je krajnost i rizik koji valja prihvatiti, ali bez obzira na to, 'stvarnosni' nam diskurs u poeziji valja priznati jer je on, kako s pravom naglašava riječki pjesnik i znanstvenik Sanjin Sorel, 'arhipoetika' novih naraštaja. Prethodne pjesničke škole samim svojim ekskluzivizmom jamčile su stanoviti elitizam koji je poeziju doista čuvao od prevelike profanacije, ali ju je isto tako izlagao nepopularnom opskurantizmu gdje se opasno nametalo pitanje njezine svrhovitosti kao uopće oblika umjetničkog izražavanja.'

Damir Šodan očekuje podijeljene reakcije na antologiju 'Drugom stranom', što mu, tvrdi, neće smetati jer sastavljanje antologije smatra 'činom radikalnog isključenja'. Knjiga je pak izašla u izdanju Naklade Ljevak, koja se potrudila i grafički zanimljivo uobličiti Šodanov pjesnički izbor.