Prema izboru selekcijskog tima koji čine Dubravka Vrgoč, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, i redatelj Ivica Buljan, ovogodišnji program od pet naslova čine čak tri čiji su autori već poznati zagrebačkoj i hrvatskoj publici. Festival otvara Thomas Ostermeier, nekadašnji 'enfant terrible' koji je karijeru započeo komadima takozvane dramaturgije krvi i sperme, ali se kasnije priklonio klasicima te u međuvremenu postao i voditelj čuvenog berlinskog kazališta Schaubühne am Lehniner Platz.

Nakon Ibsenove 'Nore' 2003. te divljeg i razuzdanog Hamleta 2008, 2011. Ostremeier u Zagreb dolazi sa Shakespeareovim 'Othellom'. Priču o ljubavi i mržnji, častohleplju i rasi te jednom izgubljenom rupčiću, postavio je kao vizualno izuzetno atraktivan sukob sluge i gospodara, naslovnog Maura i osvetoljubivog Jaga, ostavivši u toj intimnoj priči i sve političke konotacije.

O političkom, ali i stanju društva općenito, konotativno, ali i vrlo konkretno, čak i izravno, pita se i Jan Fabre, još jedan umjetnik kojeg Festival svjetskog kazališta naziva svojim prijateljem. Legendarni koliko i svestrani te u ambiciji nezadrživi belgijski 'homo faber' u predstavi 'Prometej, krajolik II' traži, uz uobičajenu buku i bijes svojih plesnih i novokazališnih istraživanja, današnju aktualizaciji mita o polubogu koji je ljudima dao vatru, ali na vlastito pitanje ne odgovara. Ipak, riječ je o spektaklu svoje vrste, koji 'nikoga ne ostavlja ravnodušnim', a domaćoj će publici posebno zanimljiva biti činjenica da u raznorodnom ansamblu ove predstave nastale u koprodukciji Fabreovog kazališta Troubleyn iz Antwerpena i Zagrebačkog kazališta mladih, nastupa i jedna od najznačajnijih hrvatskih glumica ne više tako mlade generacije, Katarina Bistrović-Darvaš.

Festival će zatvoriti Alain Platel, najprije koreograf a zatim i redatelj, čija kompanija Les Ballets C da la B iz belgijskog Genta je prošle godine u Zagrebu izvela posvetu Pini Bausch, komad 'Izvan konteksta, za Pinu'. Platelov novi rad 'Gardenia', ostvaren u suradnji s redateljem Frankom van Laeckeom, možda je manje plesno zanimljiva, ali nosi posebnu, navodno felinijevsku atmosferu. Riječ je o insceniranom susretu transvestita i transseksualnih osoba poznije životne dobi s potpuno različitim izvedbenim iskustvom, kojima se na pozornici pridružuju i drukčiji, manje neobični izvođači. Njihova predstava svojevrsni je oproštaj, ne samo od scene, i stoga nije čudno da je raspoređena na sam kraj festivala.

Iako navedeni nipošto nisu stavke koje je lako preskočiti, posebno zanimanje trebala bi izazvati imena koja na festival dolaze prvi put. Belgijski redatelj Ivo van Hove sigurno nije novo ime, s obzirom da samostalno djeluje već točno trideset godina, da je režirao po Europi i Sjedinjenim Državama te da figurira kao gotovo kanonsko ime suvremenog u kazalištu.

Predstava 'Premijera', u izvedbi kompanije Toneelgoep Amsterdam koju van Hove vodi od početka tisućljeća, njegova je reinterpretacija filma 'Opening night' kultnog Nicka Cassavetesa. I inače sklon kazališnim obradama filmova, u ovom specifičnom slučaju zaintrigirao ga je scenarij, pa je, nikad ne pogledavši filmski predložak, samo na temelju teksta napravio kazališnu igru o kazalištu. Propitivanje unutarnjih slabosti izvođača i granica umjetnosti, umjetne zbilje i realiteta u 'Premijeri', vizualno opremljenoj i organiziranoj tako da su gledatelji doslovno u središtu zbivanja, čini je jednim od ovogodišnjih favorita.

No, lako bi se moglo dogoditi da joj primat preuzme bečki Burtgtheater sa suvremenom inačicom romana Oscara Wildea. 'Doriana Graya', bez slike u naslovu, postavio je prošle godine novi mladi glas njemačkog kazališta Bastian Kraft. Student čuvene kazališne akademije u Giessenu, taj tridesetjednogodišnji redatelj ima intenzivan vizualni stil, prepun videopirotehnike, kojim mu je bilo lako transponirati priču o zaluđenošću mladošću ili barem mladolikošću i fizičkom ljepotom. Priču danas aktualniju nego u viktorijansko doba.

Ostermeier, Fabre, Van Hove, Kraft i Platel čine peterokut po kojem će se kretati deveti Festival svjetskog kazališta. Bez obzira na to je li riječ o autorskim radovima, prepravcima klasika ili doradama filmova, svih pet predstava gledatelji željni znanja o kazalištu izvan domaćih granica, ne smiju propustiti jer im domaći repertoari, nažalost, ne nude čak ni toliko programirane suvremenosti.