Jérôme Bel jedan je od najvažnijih svjetskih koreografa koji je konceptualnim pristupom od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća promijenio sliku suvremenog plesa, ali i mišljenje o njemu. Koreografijom se počeo baviti nakon što je, prema vlastitom priznanju, shvatio da je u ples ušao prekasno da postane vrhunski plesač, pa je nakon nekoliko godina rada s velikim imenima poput Angelina Preljocaja i Philippea Decoufléa 1994. napravio i prvi autorski korak, komad 'Imenovan od strane autora'.

Uslijedio je niz uspješnica koje redom ulaze u polje takozvanog think-dancea, kako se njegove i napore sličnih umjetnika na širenju granica plesa i izvedbe nazivalo u to vrijeme. Neke od njih vidjela je i zagrebačka publika: 'Jérôme Bel' i 'The Last Performance' gostovale su na Tjednu suvremenog plesa 2001, a 'The Show Must Go On' na 15. Eurokazu. Od 2004. Bel radi posebnu vrstu solo radova za plesače, od kojih su u Zagrebu na festivalu Queer Zagreb gostovale 'Pichet Klunchun and Myself' i 'Lutz Förster'.

U tom nizu je i predstava 'Cédric Andrieux', u kojoj istoimeni plesač objašnjava i pokazuje svoj put od školovanja u Brestu i Parizu, preko rada u Merce Cunningham Dance Company u New Yorku, do povratka u Francusku gdje je trenutno član ansambla opere i baleta u Lyonu. Komad je istodobno i intimna ispovijest i biografija, ali i mala škola Cunninghamove tehnike, provučena kroz svijest i tijelo iskusnog izvođača. Uz Andrieuxa u Zagreb dolazi i još uvijek kontroverzni koreograf, koji, kako tvrdi u ovom intervjuu, i dalje strahuje od reakcija publike.

Zagrebačka je publika vidjela već nekoliko vaših predstava, od onih prvih i gotovo prekretničkih, do dueta s Pichetom Klunchunom i sola za Lutza Förstera. Što može očekivati od ove predstave, što je drukčije?

Ovo je samo novi rad unutar iste serije. Dakle, nov je, ali je istodobno i već poznat! Hoću reći, koncept je ostao isti, ali je drukčija osoba koja se predstavlja. Cédric pripada drugom kraju povijesti plesa, a to je američki moderni ples, jer radio je s Cunninghamom u njegovoj njujorškoj kompaniji. Kroz svoje subjektivno iskustvo on publici otkriva proces rada i specifične interese tog velikog koreografa, na sličan način kako su se otkrivali Pichet Klunchun ili Lutz Förster u ranijim mojim radovima. Ova serija osobnih performansa je zapravo beskrajna, jer mogao bih takve stvari raditi zauvijek, sa svim plesačima na svijetu. I svaki bi komad na kraju bio drukčiji! Svaki plesač, naime, ima drukčije i sasvim osobno iskustvo plesa i pogled na ples.

Zašto ste odustali od izvedbe dueta s tim plesačima, s obzirom da je duet 'Pichet Klunchun i ja' je postigao velik uspjeh unatoč tome, ili baš zbog toga, što se vas dvojica u njemu baš i niste najbolje razumjeli, a svejedno ste odlučili svoje međusobne različitosti podijeliti s publikom?
Komad koji sam napravio s Pichetom bio je zapravo rezultat pogreške. Prvotna ideja bila je da i za njega koreografiram solo, ali kako nismo imali dovoljno vremena, počeli smo jednostavno na pozornici improvizirati. Za premijeru u Bangkoku uopće nismo bili spremni jer smo bili tek na pola puta u radu, pa sam u posljednji trenutak odlučio pokazati proces, a ne završeni komad. Eto, zato sam završio s njim na pozornici. Nakon premijere zaključio sam da je ta forma sasvim prihvatljiva i da u njoj postoji neka vrsta ravnopravnosti. Kasnije smo je samo nastavili tako izvoditi.

Tijekom svoje karijere provocirali ste i propitivali ne samo ples nego i plesnu publiku, ili publiku uopće. Je li vas ikada bilo strah njezine reakcije?
Uvijek se bojim reakcije publike! Uvijek!

U vrijeme tvrđe konceptualnih radova, dakle na početku i u prvim godinama vaše karijere, kako ste reagirali na tipičnu reakciju ‘pa to može svatko’? Sigurno ste takvo to čuli dosta puta.
To je tipična reakcija i čuo sam je, naravno. Međutim, takva reakcija se ne može dogoditi nakon sola u ovoj seriji jer su svi plesači zaista virtuozi i to dosta jasno pokazuju na pozornici. S druge strane, dio moje strategije i leži u tome da ‘to svatko može’. Da, naravno da svatko to može, i moj odgovor je: probaj i ti, pogledaj se kako to radiš. Svrha umjetnosti i jest upravo u tome da propituješ samoga sebe.

Mislite li da je vaš pristup i vaš rad promijenio suvremeni ples?
Teško mi je na to odgovoriti, zvučalo bi užasno pretenciozno ukoliko bih potvrdio. Recimo da sam donio drukčiju percepciju plesa. Ili se barem nadam da jesam.

Kako to da ste u posljednje vrijeme tako zainteresirani za osobnosti plesača? Nije vam više toliko zanimljivo širiti granice plesa, ili percepcije plesa, ili je zanimljivije vidjeti što od plesa ostaje, a to ipak najbolje znaju sami plesači, bolje i od publike i od kritičara ili teoretičara?
Prva ideja je bila pružiti plesačima mogućnost da govore o plesu, jer uobičajena je podjela rada takva da koreografi govore o plesu, a kritičari pišu, dok izvođači samo – izvode. Međutim, intuicija mi kaže da plesači zaista imaju jedinstven pogled na ples i znanje o njemu. Njihov je odnos prema plesu specifičan, a to svoje znanje mogu jedino ovako podijeliti s publikom.

Događa li se i dalje da gledatelji odlaze s vaših predstava? Ili ste dosegnuli tu razinu slave i uspjeha da takvih ‘ekscesa’ više nema?
Očito nisam, jer i dalje izlaze. Ipak, sad je takvih gledatelja manje jer se sad izražavam u nešto nježnijim i blažim formama. Kritike ili razgovori poput ovoga možda pomažu u tome da objasnim ono što radim. Naučio sam u međuvremenu kako bolje artikulirati ono što radim i u radu ono čime se želim baviti. Zapravo, polako učim kako se rade predstave, kako biti što artikuliraniji s mojim alatom, a on je kazalište.

Vaša karijera ima popriličan raspon u smislu tehnike i zanimanja za određenu problematiku. Koja plesna polja niste još istraživali? Hip hop?
Istina je da se nisam bavio hip hopom, možda se jednog dana i to dogodi. Moram reći da postoji koreograf koji radi ono što bih najvjerojatnije i ja napravio kad bih se počeo baviti tom kulturom i plesnom tehnikom – to je Bruno Beltrao iz Brazila (njegova Grupo de Rua de Niteroi gostovala je na 19. Eurokazu, op. a.). No, kad je on to već napravio, možda ne moram ja... Bilo bi zaista jako dobro kad bi moji kolege napravili sve predstave koje ja želim napraviti, tako da ubuduće ništa ne moram raditi.