Poznata i nagrađivana koreografkinja Valentina Turcu predstavom 'Tramvaj zvan žudnja', premijerno izvedenoj u petak u varaždinskom HNK-u, prvi put se predstavila i kao redateljica dramskog naslova. Za tu prigodu odabrala je dramski klasik, jedan od najpopularnijih i najizvođenijih komada 20. stoljeća, nagrađen Pulitzerovom nagradom, koji je proslavio i istoimeni film Elije Kazana s Vivian Leigh i Marlonom Brandom u naslovnim ulogama Blanche i Poljaka Stanleyja Kowalskog. Uz režiju, potpisala je dramaturgiju komada i glazbeni koncept, a rezultat je produkcijski savršena, hiperestetizirana i suptilna predstava jasne, precizne i čiste strukture, u kojoj su svi detalji maksimalno izbrušeni i vizualno dorađeni, čak i scene nasilja. No problem je u tome što se zbog inzistiranja na univerzalnosti i estetiziranosti te manjka društvenog konteksta djelomično gubi dramatičnost priče i tragičnost junaka pa predstava na trenutke djeluje distancirano.

Traje samo 100 minuta, no usprkos kratkoći originalna Williamsova priča vjerno je prenesena na scenu, čime je redateljica pokazala talent za vješto sublimiranje radnje. Ona je transponirala priču o sestrama DuBois i Stanleyju Kowalskom u današnje vrijeme, u kojem ti traumatizirani Williamsovi likovi, koji su vođeni strašću, staleškom pripadnošću i osobnim frustracijama te društvenim predrasudama, pokušavaju ostvariti ljubav i pritom ne odustati od sebe, a u tim pokušajima, posebno u slučaju Blanche DeBois, onemogućuje ih njihova prošlost i nesnalaženje u novim društvenim uvjetima.

Kao i u Williamsovu originalu, u središtu je sukob između Blanche DuBois i Stanleyja Kowalskog, pripadnika različitih klasa i suprotnih svjetonazora, čak bi se moglo reći novog suvremenog i starog konzervativnog: dok ona bježi od ljubavnog razočaranja, propalog imanja i promiskuitetne prošlosti te egzistira u mašti i iluziji, za to vrijeme Kowalski, grubijan i materijalist, živi u svijetu novca, alkohola i nasilja. No dok je originalna priča omeđena društvenom situacijom američkog juga u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su bile izražene klasne, spolne i rasne razlike, pa je tako priči o žudnji pridružena kritika društva, Valentina Turcu se u svom čitanju fokusirala na unutrašnje svjetove i lomove Williamsovih junaka.

U predstavi nema aktualizacije i društvenog kontekstualiziranja u hrvatsku sredinu premda se mogu povući paralele između recentnih događanja na društvenoj sceni Hrvatske s Williamsovim vremenom. Recimo, val novog konzervativizma na kojem plove pokušaji gušenja ženskih prava i općenito sloboda i sve raširenije nasilje nad ženama te s druge strane propitivanje uloge obitelji u našem vremenu i odnos prema gej zajednicama, pitanja su koja traže odgovore i s umjetničke scene.

U varaždinskom glumačkom ansamblu istaknuli su se Ivica Pucar kao nasilni primitivac i materijalist Stanley Kowalski, dok Blanche DuBois u interpretaciji Hane Hegedušić nije tragična heroina koja bježi od prošlosti, nego više emancipirana i poduzetna žena koja se bori za sebe, pokušavajući pronaći neki bolji svijet. Dora Fišter kao Stella dobro je utjelovila lik žene koja u ime žudnje (ili ljubavi) prihvaća fizičke udarce i miri se sa sudbinom, dok je Ivan Glowatzky s pravom mjerom interpretirao Mitcha, zarobljenog u klinču društvenih predrasuda i majčinih očekivanja. Svojim minijaturama uvelike su pridonijeli Filip Eldan kao Smrt te Bernard Tomić i Katarina Arbanas, koji su utjelovili par Hubbel, te Nikša Eldan kao Mladić.

Vizualnom dojmu uvelike su pridonijeli njezini stalni suradnici, scenograf Marko Japelj te poznati slovenski modni kreator i kostimograf Alan Hranitelj, podrijetlom iz Zagreba, zatim autor plakata Alan Kavčić i videa Matjaž Mrak, kao i majstor svjetla Aleksandar Čavlek, koji su dojmljivim, a opet jednostavnim i funkcionalnim rješenjima s naglaskom na minimalizmu zaokružili cjelovitost komada. Pritom treba istaknuti Japeljevu hi-teh scenografiju (modernistički dizajniran stan neutralnih boja) i Hraniteljeve kostime (mješavina rokerskih i elegantnih modela) koji ukazuju na današnjicu, no pitanje je definiraju li na pravi način životni milje i svjetonazor Stanleyja Kowalskog. Ili takav odabir sugerira da nasilnici i grubijani žive i u hiperdizajniranim stanovima i nisu određeni socijalnim statusom?