Predstava je svojevrsni hommage legendarnoj 'Kafetariji' Tomislava Radića, premijerno izvedenoj potkraj '70-ih, koja se zbog iznimne popularnosti zadržala na repertoaru Igara punih deset godina, postavši tako najdugovječnijom predstavom tog festivala.

Radnja 'Kafetarije' događa se u maloj kavani, koja funkcionira kao mali svijet u kojem vladaju sva pravila velikoga svijeta i gdje se znatiželja i zavist izmjenjuju s ljubavnim dogodovštinama. Velikom uspjehu kod publike pridonio je i prevoditelj Frane Čele, koji je sjajno prilagodio Goldonijev tekst dubrovačkom dijalektu i mentalitetu, ali i glumački ansambl predvođen izvanrednim Izetom Hajdarhodžićem i Mišom Martinovićem.

Predstava je bila poznata i po tome što je Hajdarhodžić na svakoj izvedbi ubacivao dosjetke ili komentare na aktualnu stvarnost, što je zabavljalo publiku. Brešan se pak odlučio za mjuzikl, a glavne uloge Gospara Lukše, Frane i Đive povjerio je Pjeru Meničaninu, Nikši Butijeru i Nikši Kušelju, dok Lukreciju igra Linda Begonja, Blage, Đivovu suprugu Marija Škaričić, a Anicu Anđela Ramljak.

Zašto ste se odlučili raditi baš 'Kafetariju'? I po čemu je ta komedija i danas aktualna?

To je klasična komedija karaktera, lica i situacija. Stara 'Kafetarija' nastala je potkraj sedamdesetih, kad turizam i sama priča nisu imali isto značenje koje imaju danas. Danas nam je cijela Hrvatska postala velika kafeterija, gdje se svi ogovaramo i podmećemo jedni drugima. Zato ova predstava ima dubok smisao jer govori o našem vremenu, o tome gdje smo i kakvi smo danas.

Hoćete li je aktualizirati recentnim događajima u Hrvatskoj?

Ja sam radnju te predstave stavio u '70-te godine prošlog stoljeća i radim je kao posvetu onoj staroj 'Kafetariji', koju je preveo i prilagodio dubrovačkom dijalektu, mentalitetu i prostoru Frane Čale, a postavio Tomislav Radić na Gundulićevoj poljani u Dubrovniku. Predstava je bila jako popularna i zadržala se na repertoaru punih deset godina. Zbog toga se bavim i nostalgijom onog vremena, modom, kao i nekim drugim karakteristikama tog razdoblja. Moja 'Kafetarija' je mjuzikl, ali ne idem za tim da u njoj nastupaju savršeni pjevači. Moja 'Kafetarija' bit će prvenstveno glumačka predstava, u kojoj koristimo glazbu iz '70-ih. Može se reći da je ta predstava i posveta sedamdesetima, ali i predstava nostalgije.

Hoćete li uspjeti realizirati svoju ideju da tu predstavu postavite na Stradunu, premda su se vlasnici lokali već pobunili s argumentacijom da će izgubiti veliku zaradu?

Ne, izvodit će se ispred Sponze, jer na tom prostoru ne postoji niti jedan kafić ili restoran koji bi se trebali zatvoriti zbog predstave. Svi ti lokali najviše zarađuju ljeti i situacija je dramatična. Naime, u Dubrovniku ima jako malo prostora u kojima nema kafića i restorana, a koji su dovoljno prostrani i široki da se može napraviti kazališna predstava. Čak je i onaj prostor na kojem se nekad igrala Radićeva 'Kafetarija' prepun restorana.

Spomenuli ste da je cijela zemlja velika kafeterija, što posebno vrijedi za Dubrovnik, koji je prekriven lokalima. Taj se preobražaj događa pod pokroviteljstvom gradske vlasti, koja podržava takvu 'tržišnu' koncepciju Grada, a gradonačelnik je čak svojedobno predložio naplaćivanje ulaznica za ulazak u stari grad. Može li se to spriječiti?

Ja nisam političar nego redatelj. Ja gledam i imam opservacije, ali ne dajem rješenja. Da imam rješenja, stavio bih se na neku političku listu pa neka ljudi glasuju za mene. No na određeni način izrekao sam svoj stav o tome na kraju predstave. Predstava završava time da je gospar Lukša protjeran. A kod nas je obrnuto: gospar Lukša ostaje, a svi ostali moraju otići, jer više nemaju mogućnosti živjeti u gradu, što se realno i dešava s Gradom. Jako malo ljudi ostaje u staroj jezgri da tamo živi, većina se iseljava.

Već se godinama preispituje postojeći model Dubrovačkih ljetnih igara i raspravlja se o tome treba li uvesti novine u repertoar ili i dalje program temeljiti na dubrovačkim autorima. Koji je vaš stav o tome?

Ne bavim kulturnom politikom i nemam decidirani stav o tome, ali mi se čini da je bitno zapitati se jesu li Dubrovačke ljetne igre odgovorile na pitanje prelaska iz Jugoslavije u Hrvatsku. Kad su Igre bile jugoslavenski festival, to je bilo mjesto susreta raznih teatara iz cijele bivše zemlje, a bilo je i puno više premijera. To je bila njihova temeljna ideja. A što su Igre danas? Je li to susret zagrebačkih i dubrovačkih glumaca? Ja ne znam odgovor na to pitanje. S druge strane, promijenila se koncepcija turizma. Danas je dubrovački stari Grad nešto potpuno drugo nego što je bio u sedamdesetima. Slobodnih prostora u Gradu je sve manje, pa je sve teže pronaći neku lokaciju za izvedbu predstave, jer život ide nekim drugim tokom. Ne znam hoće li se Igre zbog tih brojnih kafića i buke uskoro morati preseliti u Cavtat ili Makarsku, ali znam da je izuzetno teško naći prostor za predstavu.

U Dubrovniku se snimao megapopularan serijal 'Igre prijestolja', a i na nekim drugim lokacijama snimljeni su svjetski poznati filmovi i serije, od Winnetoua pa nadalje. Jesu li te lokacije dovoljno iskorištene za potrebe kulturnog turizma?

Teško mi je reći jesu li te lokacije dovoljno iskorištene, ali je sigurno da se mogu dobro iskoristiti, jer su turisti automatski zainteresirani za lokacije na kojima su snimani ti popularni serijali.

Već ste godinama ravnatelj Zagreb filma. Što je danas ostalo od legendarne Zagrebačke škole crtanog filma, koja se danas spominje s nostalgijom? Možemo li mi danas konkurirati svjetskim postignućima na području crtanog filma?

Vrlo je teško uspoređivati ono vrijeme i ovo današnje. U onom vremenu je financiranje crtanog filma bilo neusporedivo veće nego što je danas. Svaka sekunda 'Profesora Baltazara' bila je financirana sredstvima RSIZ-a za kinematografiju, dakle, bilo je puno više para. Zatim, vrlo je rijedak slučaj da se na jednom mjestu i u istom vremenu pojavi tako puno kreativnih ljudi, koji su napravili nešto što je bilo izvanredno za ono vrijeme. Naime, oni su vizualizirali egzistencijalističku filozofiju onog vremena, a s druge strane Zagreb je bio u Jugoslaviji, zemlji između Istoka i Zapada, i samim time imali su još jedan dodatni 'spot' na sebe. Oni su u animaciju uveli nešto potpuno novo. Danas to gledamo na komercijalnim kanalima kao što je Cartoon Network, ali šansa da se takva grupa kreativaca u toj količini ponovno pojavi u Zagrebu je jednaka šansi da se u Liverpoolu pojave novi Beatlesi.

Gdje je onda danas hrvatski crtani film?

Zagreb film već dvije godine za redom na Animafestu dobiva nagrade, a dobiva ih i na Danima hrvatskog filma. Također idemo na stotine lokalnih i inozemnih festivala gdje dobivamo nagrade. To govori da se Zagreb film na određeni način probudio. Međutim, Zagreb film može dati maksimalno kvalitetne uvjete autorima i tako ih privući. U tu svrhu otvorili smo prvi stalni studio za 'lutka film' u Savskoj ulici gdje Božidar Trkulja trenutno radi film 'Posljednji izazov'. Dakle, Zagreb film okreće se 'lutka filmu' iz vrlo pragmatičnog razloga: mi ne možemo konkurirati Amerikancima u 3D animaciji jer mi ne možemo ni sanjati tu količinu novca koju oni potroše na to. No možemo konkurirati na području 'lutka filma' gdje možemo biti na istoj razini kao i oni. I tu se pokazuju naše prednosti – talent autora, šarm i ostalo.

S jedne strane postoje pozitivne ocjene rada HAVC-a, a s druge strane kritike i pritisci, koji su kulminirali zahtjevom branitelja za smjenom predsjednika Hrvoja Hribara zbog danskog dokumentarca snimljenog u hrvatsko-danskoj koprodukciji. Mogu li se branitelji kao specifična populacija miješati u filmsku politiku jedne zemlje?

U ovoj zemlji svatko može tražiti sve. No pitanje je kako reagiramo na to traženje. Koliko je meni poznato, producent tog dokumentarca je vratio sredstva, dakle, HAVC praktički nije financirao taj film pa se prema tome ništa nije dogodilo. Traženje ostavke je besmisleno. Po meni je ta priča završena i riješena. No treba se podsjetiti da je HAVC stvoren u vrijeme ministra Bože Biškupića s idejom da se kinematografija odvoji od politike. Naravno, kinematografija se nikada u potpunosti ne može odvojiti od politike jer se barata javnim novcem, pa će politika uvijek imati određeni utjecaj u kinematografiji, no ideja je bila da se taj utjecaj smanji. S HAVC-om je počeo vrlo kvalitetan i kvantitativan uspon hrvatske kinematografije, koji se jako vidi. Kad bi ova vlast odlučila sve to baciti u vodu, onda bi se radilo o političkoj odluci uništavanja kinematografije. No o vlasti ne možemo govoriti jer je nema. Možda ćemo o tome moći govoriti za dva mjeseca, ali sad je situacija sumanuta.

Imate li neku poruku, ideju ili prijedlog novoj vladajućoj garnituri, koja će pobijediti na izborima, o tome kako država može pomoći razvoju hrvatskog filma?

Država može najviše pomoći hrvatskom filmu tako da se ne miješa u rad HAVC-a. To je savršena pomoć, više ne tražimo. Pustite HAVC da radi svoj posao. Naravno, i poštovati Zakon o audio-vizualnoj djelatnosti.

Kako ocjenjujete suradnju s HRT-om s obzirom na to da je nesklona koprodukcijskim projektima i nije isplaćivala dogovorene honorare?

Postoje zakonske obveze i bilo bi lijepo da institucije poštuju zakon. Bilo bi još ljepše da institucije ne pokušavaju tražiti rupu u zakonu kako ne bi ispunile svoje obaveze. Ovako izgleda kao da je HRT prisiljen surađivati s kinematografijom, a da pritom nema zajednički interes stvaranja ozbiljnih audio-vizualnih djela. U mom slučaju Hrvatska televizija je odbila biti koproducent 'Svećenikovoj djeci'. Srećom, ja to nisam osjetio zahvaljujući producentu Ivanu Maloči, koji je založio kuću i prodao automobil i snimio taj film jer je u njega vjerovao. Film je doživio komercijalni uspjeh i Maloča nije propao, a HRT je kasnije otkupio film i seriju za prikazivanje.

No vaš slučaj pokazuje da proizvodnja filma u Hrvatskoj i sve ono što je prati, unatoč postojanju HAVC-a, nije adekvatno regulirana ili se ne poštuje ta regulativa. U čemu je problem? Je li izlaz u koprodukcijama?

Problem je u tome što u ovom trenutku Hrvatska televizija ne vidi svoj interes u stvaranju kinematografskih djela. Ona to smatra opterećenjem koje ne želi i zato se zatvara, dakle, ponaša se kao autist, premda kasnije otkupljuje i prikazuje ta djela, koja postižu najveću gledanost. Problem je u odnosu Hrvatske televizije prema audio-vizualnom djelu. Što se tiče koprodukcija, one su rješenje manjih zemalja poput Hrvatske, Srbije, ili Turske, i u nekim slučajevima taj model daje izvanredne rezultate. Recimo, film 'Mustang' je francuski kandidat za Oscara, a događa se u Turskoj. Dakle, Europa tako pokušava riješiti problem financiranja, a to daje neke ozbiljne umjetničke rezultate.

Spomenuli ste 'Svećenikovu djecu'. Može li se reći da je to vaš komercijalno najuspješniji film?

Zapravo jest. Film 'Kako je počeo rat na mom otoku' imao je 350 tisuća gledatelja u Hrvatskoj. 'Svećenikova djeca' imala su 158 tisuća gledatelja u Hrvatskoj, ali su igrala u kino distribuciji u 40 zemalja svijeta te su prešla, zajedno s Hrvatskom, 300 tisuća gledatelja. Bio sam na nekoliko premijera u Njemačkoj i Francuskoj, i to je bilo zanimljivo iskustvo. Nijemci su sjajno nadsinhronizirali film na njemački, pronašavši glumce koji bojom glasa točno odgovaraju našim glumcima, tako da sam u jednom trenutku imao osjećaj da je Krešimir Mikić progovorio njemački. U Parizu je na premijeri i na ulazu i na izlazu stajalo devet policajaca s dugim cijevima zato što je u gledalištu bilo i uredništvo Charlie Hebdoa, koji je bio medijski pokrovitelj filma. Naime, niti jedne francuske novine nisu htjele objaviti plakat filma, osim Charlie Hebdoa, kojem se film jako svidio i odlučio je biti medijski pokrovitelj. Onda se dogodila ona strašna tragedija i odjednom je list dobio milijunsku tiražu i cijela se priča medijski napumpala do neslućenih razmjera što je malo utjecalo i na naš film. Charb je svoju zadnju karikaturu napravio baš za film 'Svećenikova djeca'.

Kako je prihvaćena duhovita ideja filma o povećanju nataliteta bušenjem kondoma, kojom se zapravo rugate Crkvi i njenom miješanju u život ljudi i funkcioniranje države. Je li bilo osuda?

Ne, nikakvih. No treba reći sljedeće: film je komedija, a komedija se po definiciji bavi ljudskim manama, dakle, mi se rugamo ljudskim manama. Ne možete se rugati institucijama, ali se možete rugati ljudskim manama, odnosno, devijacijama koje se zbivaju unutar tih institucija. Ako se to iščitalo kao ruganje instituciji ili ismijavanje institucije, to je drugi problem.

Pripremate novi film, a u Kerempuhu ćete raditi novu predstavu. Možete li predstaviti ta dva nova projekta?

Idem na natječaj s filmom o politici i političarima za koji je scenarij napisao Mate Matišić pa ćemo vidjeti kako će proći. Za sada ne mogu reći ništa više. A na jesen ću u Kerempuhu režirati predstavu 'Ustav Republike Hrvatske' prema scenariju Ante Tomića i Rajka Grlića u kojem transvestit, homoseksualac i desničar poučavaju Ustav RH hrvatskog policajca Srbina kako bi uspio položiti ispit iz Ustava RH i ostati u službi.