Pubertetski dnevnici zanimljivo su štivo, ali za nevelik broj očiju. Njih se može čuvati, poželjno ih je možda svakih desetak godina otvarati sebi i sebi bliskim osobama. Kad zapisi formativnih godina postanu literatura, pogotovo dramska, sve postaje malo kompliciranije. I koliko god je nužnost otkrivanja unutarnjih poriva, a pogotovo njihova analiza, jedan od pokretačkih mehanizama svake umjetnosti, s opsesijama ranije dobi, pa makar to bio i Albinonijev 'Adagio u g-molu', treba biti oprezan.

'Adagio' Lade Kaštelan, koprodukcija Drame zagrebačkog HNK i Hrvatskog doma u Vukovaru, nije samo obnova života teksta s početka oskudne ali kvalitetne karijere jedne od i inače rijetkih domaćih dramskih autorica, nego neka vrsta provjere koliko je od praizvedbe 1989. do danas ta intimna analiza zadržala od svoje početne vrijednosti. Za razliku od bitno uspješnije 'Posljednje karike' i njezinog protezanja kroz povijest ovih prostora, ili u nimalo metaforikom skučeni prostor između rađanja i umiranja zatvorenog 'Prije sna', ovaj tekst pazi na mjeru. Puno previše, i na svoju štetu.

Neskladni peterokut u ovom, kao i uvijek kod Lade Kaštelan formatom nevelikog, intimističkog i nepogrešivo 'ženskog' teksta, čine dva para majka-kći i jedan muškarac, kao katalizator koji unosi nemir ali bez objašnjenja. Osnovni zaplet čini situacija dviju mlađih žena: jedne pomirene i predane a druge ustrajne u pobuni, uz dozu potisnutog očaja prve i elaborirane posesivnosti druge. Ne idejom redateljice Marine Petković Liker nego njezinom poslušnom praćenju ideje i zacrtanosti predloška, 'Adagio' se odvija na realističnoj scenografiji smišljenoj kako bi naglasilo paralelizam stanja i situacija, sve do konkretne 'suradnje' likova kao odraza njihove metafizičke bliskosti.

Takva udvojenost prostora i sudbina je rješenje gotovo klasične ljepote, koje nudi čak i geometrijske simetrije, i zato na trenutke zagušuje samo sebe 'doslovnošću prenesenosti'. Baš kao i zid s oguljenim tapetama koji je scenograf Ivan Dobran postavio ispred ili iza zastora, ovisno kako se gleda s obzirom da su zajedno s predstavom i gledatelji na pozornici HNK.

Da je te 'doslovnosti prenesenosti' previše, shvatila je i redateljica, pa je pokušala dobiti ono bitno na marginama. Ali, jedan od najtežih zadataka u kazalištu, ili za njega, upravo je taj trenutak kad treba vlastitu intimu istisnuti tako da onima koji to gledaju ne bude neugodno, iz bilo kojeg razloga. I zato dok pušu, mrmljaju sebi u bradu, romantično bulje u publiku, pod ili daljinu, likovi ovog komada, paradoksalno, nešto poručuju. Kad zaista progovore u donekle ljubavničkim ali češće patetičnim monolozima, dramska napetost, zajedno s mogućom empatijom, prepušta mjesto nelagodi.

U svemu tome, Lada Kaštelan postavlja vrlo i nimalo jednostavnu dijagnozu: život se odvija između banalnosti i patologije. Dijapazon između opuštanja i grča lošije nosi 'glavniji' i opsesivniji ženski par Katija Zupčić-Mirela Videk, pa je drugi scenski bitno uspješniji. Onako kako Olga Pakalović govori o spravljanju kolača – prvi put ne očekivano ne uspije, drugi put je već skoro kako treba biti, a treći put je katastrofalno jer misli da već sve zna – ima i razna druga značenja, iako je i u sasvim doslovnom već dovoljno točno i simpatično. Kad, naprotiv Vlasta Ramljak u koncentriranoj i u suzdržanosti uvjerljivoj ulozi njezine majke izražava istodobno i nemoć i snagu da se toj nemoći odupre, ona postaje dramski lik s težinom svoje funkcije, i tada, unatoč interpretaciji, reakcija publike izostaje.

Iako prvenstveno secira ženske likove, ova drama sasvim točno analizira i lice i naličje muškog. Jednako su ovdje, ali i ne samo ovdje, krivi svi – i mužjak uvjeren u svoju žudnju, u univerzalnoj interpretaciji Zijada Gračića, i ženke koje se daju uvjeriti. 'Adagio' do kraja ostaje u toj shemi nagovaranja i popuštanja, a tko je u toj igri gluplji svaka gledateljica i svaki gledatelj odlučuju sami.

S puno 'životnih istina', i tek ponekom sitnicom što iskače iz okvira građanskog kazališta, onog na pozornici ili onog kojem pozornica ni ne treba, riječ je o predstavi koja ostaje na pola puta. Primjerice, s drukčijim i manje vjernim konceptom inscenacije premijerna neposlušna vaza, koja se ne želi razbiti kad čistoća dramaturškog slijeda to zahtijeva, imala bi smisla. Ovako je ona tek donekle zanimljiv iskorak iz prosječne redateljske i dramaturške vježbe. Ni tekst ni režija ovdje nisu 'porod od tmine', nego tek sastavni dio puta koji će redateljicu, vjerojatno, dovesti do nešto 'autorskijeg' i upečatljivijeg rezultata. Lada Kaštelan je ionako već priznata dramatičarka, čiji se sljedeći korak nakon 'sna' već i predugo čeka. Mogao se baš dogoditi i u obljetničkoj sezoni HNK.