Vlastu Delimar najšira javnost najviše pamti kao Lady Godivu, kad je projahala centrom Zagreba gola na konju, no valja reći da je njezin umjetnički opus, stvaran gotovo 40 godina, puno širi. To se najbolje vidjelo na retrospektivi '... žena je žena je žena... ' 2014. godine u MSU-u, kad su pokazane sve faze njezina rada, od fotografija i kolaža, preko hrabrih i samosvjesnih instalacija i body arta do radikalnih performansa, kojima je vlastitim tijelom kao glavnim umjetničkim sredstvom izražavala ono što potiskujemo i tako pomicala granice.

Performans 'Pravo na orgazam iznad 60-te' održat će se 22. (Galerija Mala na Trgu bana Jelačića) i 23. svibnja u 18. 30 sati (dućan Dizajn cvijeća Šekoranja u Dežmanovoj 1), a umjetnica njime, kao i u mnogim ranijim performansima kao što su 'Treba vjerovati muškarcima', 'Vizualni orgazam', 'Trudnoća' i 'Vjenčanje', ukazuje na besmisao društvenih tabua, stereotipe patrijarhata i zablude malograđanštine te se zalaže za slobodu mišljenja i pravo na seksualnost.

Koja je bila okosnica i koncept performansa 'Pravo na orgazam iznad 60.'?

Htjela sam skrenuti pozornost javnosti na važnost seksualnog života u starijoj dobi. Ljudi u poznim godinama imaju pravo na seksualni užitak i to ne smijemo gledati s podsmijehom, prezirom ili zazorom jer spolni život traje sve do smrti. Zadnjih godina puno se govori o ljudskim pravima, ali ne i o pravu na spolni život u starosti kao važnom aspektu našeg života. Zašto bi seksualnost bila zanemarena u kasnijim godinama? Pa to je naše egzistencijalno pravo i potreba.

Kako ste došli na ideju da se bavite seksualnošću ljudi u starijoj dobi?

Starenje, uz sve popratne pojave, zaintrigiralo me je kad sam se počela brinuti o svojoj staroj mami. Tada sam postala svjesna procesa starenja - degenerativnih promjena, nemoći, bolesti, usamljenosti i demencije, koji su me alarmirali da se moram na neki način uključiti, tim više što me zaprepastila velika nebriga institucija, pogotovo privatnih domova za starije i nemoćne te zazor društva prema starijim osobama. Još danas se u ruralnim krajevima gleda na starost s prezirom samo zato što su onemoćali starci postali beskorisni. Hodati s hodalicom, ići u trgovinu s mobilnom torbom na kotače, voziti bicikl s tri kotača, često se smatra sramotnim. To je zastrašujuća istina. Cijeli ciklus počela sam instalacijom 'Pripremanje za starost', koja je prvo pokazana kroz izložbu 'Majke i kćeri', zatim sam napravila performans 'Imam 60 godina' u Galeriji Rigo u Novigradu i sada performans 'Pravo na orgazam iznad 60-te'.

Performans 'Pravo na orgazam nakon 60-te' prvo ste izveli u Beču u sklopu Dopust festivala u organizaciji galerije 'Michaela Stocks', gdje ste prošle godine imali samostalnu izložbu 'Put your faith in women'. Kako je austrijska publika reagirala?

Performans sam izvela u frekventnoj ulici Schleifmühlgasse u kojoj ima puno galerija. Performans je jednostavan. Stajala sam u izlogu dućana vintage odjeće i u ruci držala komad papira s natpisom 'Pravo na orgazam iznad 60te'. Bila sam odjevena, nije bilo potrebe da budem gola, poruka je bila dovoljna snažna da skrene pozornost ljudi. Prolaznici, osobito žene, brzo su se poistovjetili s mojom rečenicom. Uspostavili smo jako dobru neverbalnu komunikaciju preko izloga dućana. Iznenadila me odlična reakcija relativno konzervativne Austrije.

Kako tumačite to što društvo, potpomognuto Crkvom, potiskuje seksualnost u starijoj dobi?

Crkva svojim licemjernim stavovima vješto sputava i zatomljuje seksualnost kod mladih, a jednako tako šuti i o seksualnosti starijih. Crkva nikako ne želi priznati da su ekstaze svetaca, ljubav prema Bogu i seksualne ekstaze izjednačeni. Zanimljivo je kako je Crkva protiv prirodnih zakona uživanja, a njihovi su svećenici kao debeli Bude. Čudi me kako većina vjernika ne želi vidjeti prevaru crkvenih službenika.

Kako su vaši roditelji reagirali na vašu odluku da se odselite iz Koprivnice, upišete Školu primijenjene umjetnosti i bavite se performansom?

Mojim roditeljima pod utjecajem ruralne, konzervativne sredine kakva je bila Koprivnica, nije bilo prihvatljivo da im kći završi u nekoj sumnjivoj, nečasnoj umjetničkoj školi koja nije u skladu s njihovim životnim stavovima. Baš sam ih tada mrzila. Kad sam objavila da idem u Zagreb, otac mi je zabranio da odem na prijamni ispit u Školu primijenjene umjetnosti i nastao je lom. Doslovce sam pobjegla na prijemni ispit i prošla. Moj otac je bio obrtnik, užar, i mene je vidio kraj sebe u radionici, što je meni bilo nezamislivo. Bio je nesretan jer je cijeli život maštao da ću nastaviti raditi s njim užarski zanat. Ja sam već tada kao djevojčica od 14 godina bila svjesna da želim otići iz te nazadne sredine u umjetničku školu koja će mi omogućiti da se realiziram i slobodnije razvijam.  

Od kraja '70-ih izražavate se tijelom, prvo sa Željkom Jermanom i Vladom Martekom, a zatim i samostalno. Kad ste shvatili da je tijelo sredstvo vašeg umjetničkog izražavanje?  

Kad sam završila Školu primijenjene umjetnosti značajan mi je bio susret s Jermanom i Grupom šestorice. Posebno me se dojmila Jermanova spoznaja da svaki čovjek ima praiskonsku potrebu 'zabilježiti se', ostaviti trag iza sebe. Intuitivno sam osjećala da bi moj trag moglo biti moje vlastito tijelo, koje je moguće 'zabilježiti', realizirati kroz umjetnost. Kasnije sam shvatila da sam nesvjesno bila nastavak 'elementarnog' Grupe šestorice. Jerman je radio 'elementarnu fotografiju', Demur 'elementarno slikarstvo', Martek 'elementarnu poeziju', a ja 'elementarno tijelo', čisto, egzistencijalno, neodjeveno tijelo. Moje vlastito tijelo postalo je temelj mog cjelokupnog djelovanja.

Jesu li vaši muževi bili ključni za vaše umjetničko sazrijevanje i formiranje?

Od početka svoje karijere bila sam dosta sigurna u sebe i svoj put. Moji muževi kao životni partneri i umjetnici bili su mi dobra podrška, zajedno smo se gradili. Iako sam na neki način bila njihova učenica i oni su učili od mene. Časopis 'Maj 75' koji se ručno radio u sitotiskarskoj radionici Delimar – Jerman i danas ima visoku prodajnu cijenu, bez mene ne bi postojao. Jerman je jednom izjavio, kad sam se već etablirala u javnosti, da ih je njihova učenica nadmašila!

Tijekom svog performerskog staža razodijevali ste se u javnosti, rušili konvencije društva, provocirali javnost. Jeste li se osjećali neugodno, kako ste pobjeđivali stid?

Moram priznati da ni sama ne znam otkuda mi ta hrabrost da počnem raditi sa svojim elementarnim tijelom bez da se osjećam neugodno. Nikada nisam osjećala strah od vlastitog tijela niti mi je ikada bilo neugodno raditi performans bez odjeće još od svog prvog performansa 'Pokušaj postovjećenja', koji sam napravila s Jermanom 1979. godine. Roditelji me kao dijete nisu kažnjavali zbog pubertetske spolne znatiželje. Otac je glumio suvremenog naprednog oca, kupovao je revije 'Start' i 'Evu i Adama', a u kući sam našla i Košičekovu knjigu, što me na neki način uvodilo u spolni život. Majka pak obrnuto, govorila je loše o muškarcima, ali joj nisam vjerovala jer moja iskustva s dečkima govorila su suprotno. Zapravo, uz oca sam naučila protiviti se uvriježenom malograđanskom poimanju o tijelu i spolnosti.

Koje su vas teme najviše opsjedale tijekom vaše gotovo 40-godišnje karijere? Uglavnom se kaže da ste ukazivali na zatomljenu seksualnost, degradaciju žene, loš položaj žene u društvu i slično.

Ja to uopće nisam tako gledala. Više me je zanimala poetska strana mog bića, kako pokazivati sebe i svoju seksualnost kroz poeziju. Moje tijelo i moja seksualnost samo su dio umjetničkog izraza koji pokazujem kao autobiografski intiman zapis osobe ženskog spola. Sve ostalo izmislili su kritičari i stalno prepisuju jedni od drugih iste gluposti.

Naše vrijeme njeguje kult mladosti, na cijeni su plastične operacije, pomlađivanje botoksom i drugim sredstvima, a ostarjelo tijelo smatra se ružnim. Kako se s time nosite?

Navršila sam 60 godina i uživam u gledanju sebe kao žive skulpture na kojoj se događaju transformacije. Tonus mišića se mijenja, lice s borama, sijeda kosa, spuštene grudi, prorijeđene stidne dlake... Ne promatram se sa strahom i zazorom, nego likovno i to me veseli i zabavlja. Kao prvog dana, kad sam postala svjesna da svoje tijelo uvodim u umjetnost. Već sam s prvim samostalnim performansom 'Transformacija ličnosti kroz odjeću, šminku i frizuru' htjela pokazati važnost osobnosti kroz čisto tijelo.  

Vaši performansi nailazili su na divljenje i oduševljenje, ali i na kritiku i osudu. Je li vas netko baš jako uvrijedio?

Umjetnički savjet HDLU-a, koji se 1982. godine sastojao pretežno od ženskih članova na čelu sa slikaricom Dubravkom Babić, nije me htio primiti u članstvo. To mi je više naštetilo nego što me je povrijedilo. Danas zbog njih imam jednu godinu manje radnog staža.

Bili ste i na meti feministica koje su smatrale da ne zagovarate emancipaciju žena. Što su vam zapravo zamjerale?

Zapravo nisu nikada jasno artikulirale svoje optužbe, više je to bilo svjetonazorski. Najmanje sam očekivala da će žene ustati protiv mene. Ima li veće emancipacije od toga da javno kažem 'Kurac volim'? Nisam izgovorila nešto što se radi potajno, kao kriminalno djelo ili kao član neke zločinačke organizacije, pa da me društvo osudi zbog zločina. Ja sam samo iskreno izrekla svoju svakodnevicu, dio svoje egzistencijalne, fiziološke i emocionalne potrebe.

Smatrate li da su žene postigle emancipaciju?  

Većina žena nije postigla tu sjajnu emancipaciju o kojoj se toliko govori. Smatram da žene u procesu emancipiranja prvo trebaju postići emancipaciju u svojoj kući. Zatim emancipirati se od roditelja, braće koja često vrše pritisak na svoje sestre, čak su zamjena za oca te im određuju kako će živjeti, potom od rodbine, a onda i od muškaraca, koje su same izabrale. Važno je da žene same izaberu svog partnera i da ne mijenjaju svoje prezime. Kad se emancipacija postigne u mikro zajednici, onda se emancipirano može djelovati i na makroplanu. To znači da se onda znate postaviti prema šefovima, prijateljima i u svim ostalim životnim situacijama, čak i prema svojoj djeci kojoj također ne treba dopustiti da vas tlače.

Ako se okrenemo oko sebe, vidimo da je u Hrvatskoj na djelu jak konzervativizam koji se očituje u referendumu o braku, pokušajima zabrane pobačaja...

Ako se sto godina nakon Clare Zetkin nismo uspjeli emancipirati i reorganizirati, onda niti nećemo! Za mene je Ruskinja Aleksandra Kolontaj, političarka, diplomatkinja i feministica, koja je imala ljubavnu vezu i s Lenjinom i mnogim drugim političarima, pravi primjer emancipirane žene. Ona je znala svoju vrijednost kao žene i osobe podastrijeti i iskoristiti u društvu. Zašto bismo se borili protiv muškaraca kad se možemo dogovoriti i kroz suradnju doći do zajedničkih ciljeva? Ja nisam nikad imala zazor prema muškarcima niti sam se svađala s njima, nego smo uvijek imali prijateljske odnose. Nikad me nisu gledali kao objekt za jebanje. što je izuzetno važno u muško-ženskim odnosima. Uvijek su me gledali kao ravnopravnu osobu. Kad se to postigne, onda je to pun pogodak emancipacije. A ja sam to uspjela postići.

Kakav je odnos emancipacije i politike, pomaže li naša politika emancipaciji?

Politika prividno pomaže emancipaciji. Žene koje su ušle u politiku napravile su krivi korak jer se ponašaju poput muškaraca. To nije emancipacija. Kad bi se političarke ponašale kao žene, imale bi više uspjeha. Političarke nisu gotovo ništa napravile na području ženskih prava jer si i dalje dozvoljavaju podređeni položaj od svojih muških kolega. Možda bi im bilo pametnije da ostanu kod kuće kao dobre domaćice i da se brinu o djeci jer bi tako puno više pridonijele ovom društvu nego kao političarke.

Smatrate li se aktivisticom koja agitira svojim tijelom kao izražajnim sredstvom?

Ne smatram se aktivisticom, ježim se od te riječi. Izborila sam se za svoj put i vlastitim primjerom pokazujem drugima da je to moguće. Nikada se nisam skrivala iza Crkve, neke udruge, institucije ili ideologije, nego sam samostalno gradila svoj put. Možda smo 'Vidljiviji kad smo na hrpi!' kao što većini ljudi odgovara. No za samostalno djelovanje ipak treba imati hrabrosti, snage, strasti i erosa. Ja sam ponosna i zadovoljna domaćica artistica, kako kaže Darko Šimičić.