Vjerojatno najpoznatija drama na svijetu, Shakespeareov 'Hamlet', ujedno je i najcitiraniji i najeksploatiraniji komad s kojim se može baš sve što se hoće, te predstavlja i velika vrata za ulazak u kazalište i njegov svijet. Domaćoj publici poznat po 'Četvrtoj sestri' i 'Antigoni u New Yorku', poljsko-američki autor Janusz Glowacki na podlozi 'Hamleta' napisao je potpuno drukčiju dramu, koja priču o umorstvu na dvoru trule države gleda iz susjedne Norveške, kroz pomalo mutne oči u originalu tek sporedne moralne vertikale.

'Fortinbras se napio' u ključnim segmentima zapleta slijedi Hamletovu priču, ali s humornim odmakom i prema tragediji politike i prema politici tragedije. Tamo gdje Hamlet glumi ludilo, nesretni Fortinbras glumi alkoholizam, ali kako se 'to ne može glumiti', norveški princ u jednako teškim okolnostima kraljevskih intriga i ubojstava zaista pije pa mu je moral još fleksibilniji. Fortinbrasu ne treba duh oca, on već vidi i duhove i bijele miševe i sve ostalo što nezgodan kemijski spoj čini ljudskome umu, ali objektivno njegovu stanju zaista ne pomaže to što mu mrtvog oca na prijestolju drže one sive i mutne političke sile kakvih ima blizu, ili u podlozi, svake vlasti.

Bez postavljanja ionako bespredmetnog pitanja autorstava, Janusz Glowacki veliki je reinterpretator, farsičan u pogledu na klasike, metodičan u odnosu na njihova stilska određenja i sasvim suvremen. Nije stoga čudno da se njegovim komadom Vjeran Zuppa dosjetio režirati u za debitiranje poprilično kasnom stadiju karijere. S obzirom na to da je, za neupućene i za novopečene premijere, riječ o profesoru dramaturgije, Zuppa je morao izabrati tekst koji je strukturno zahtjevan, a izvedbeno potentan, pa se po njemu može kopati da bi se gradilo. Ono što Glowacki piše kao postmoderni kolaž, koji zaslužuje i odgovarajući kazališni mehanizam za ilustraciju barem dijela Velikog mehanizma Shakespeareova, Zuppa vraća u vrijeme kad se sve to tek otkrivalo, na pozornici ili u čitateljskoj samoći.

Oskudna produkcijska sredstva nisu jedini razlog tome, bit će da je ipak donekle to posljedica i poetičke odluke. Zametak ove predstave rezultat je majstorske radionice koju je Zuppa održao u Grožnjanu pretprošlog ljeta i mišljena je prvenstveno ambijentalno i radionički, što znači s minimumom scenske opreme, gdje sve izlazi iz igre, a igra sama kad se ugasi ne ostaje ništa. Na trgu s pogledom na dolinu Mirne, gdje je scenografija zadana arhitekturom i okolišem, imala je izvorno ludički prizvuk. U dvorani Kerempuha, pak, stvar i previše nalikuje upravo produkcijama Histriona u Histrionskom domu, kad se razlika eksterijera i interijera ne uspijeva savladati i ostaje povjerenje u samog glumca.

U kolopletu žanrova koji suvremeni kolaž križa s brehtijanskim odmakom, pa se gledatelja prisiljava da istodobno apstrahira krutost uprizorenja a iskreno sudjeluje u njegovoj verbalnoj duhovitosti, izvođači se snalaze slijedom vlastitih mogućnosti. Asim Ugljen u naslovnoj ulozi profunkcionira tek u duelu s Borkom Perićem, koji si pak sad u biografiju može upisati da je igrao i Hamleta. No ne može se tvrditi da profesionalci iz Kerempuhovog ansambla spašavaju ovu predstavu, budući da je inače kvalitetni Luka Petrušić ovdje morao podnijeti upravo najveći teret pogrešno shvaćenog histrionizma, dok je Željko Königsknecht tek prepoznatljivo odradio svoj dio posla. Ipak, najveća žrtva je Marija Kolb, izvrsna mlada glumica koja se već dokazala u Osijeku i Dubravi, a ovdje snosi najveći teret konceptualne zezancije koja na papiru prolazi, ali na sceni teško.

Neizvjesna je stoga budućnost ove predstave. 'Fortinbras se napio' jest vrijedan naslov, koji je pretrpio mnoga oštećenja na putu od Grožnjana do Zagreba, pa u Kerempuhu igra kao sklepani ostatak čije kvalitete treba razaznati između nespretnosti i pretenzija.