Seiter-Šverko istaknula je kako potpisuju ugovor o darovanju građe Antuna Barca, osebujnoga kritičara, koji je na književno djelo gledao neovisno o političkim ulogama.

Napomenula je kako obitelj daruje rukopise i ostavštinu te dodala da je cilj NSK na jednom mjestu imati cjelokupne ostavštine.

Podsjetila je i kako je u NSK već jedan dio građe i hrvatskoga književnog povjesničara Ive Frangeša.

Boško Barac istaknuo je kako očeva ostavština i knjižnica nisu bile uređene te dodao da su tomu pogodovale smrt oca i majke. Antun Barac je od ljeta 1954. prestao raditi, rekao je dodavši kako su tadašnji liječnici ocijenili da boluje od "političke bolesti".

Naveo je i neke od rukopisa koje će doći u NSK, među kojima su esej "Europski duh hrvatske književnosti", "Hrvatski realizam" te rukopis knjige eseja "Narod i književnost".

Hrvatski književni povjesničar i književni kritičar Antun Barac rođen je 1894. u Kamenjaku kraj Crikvenice, a umro je u Zagrebu 1. studenoga 1955. Bio je od 1930. docent, od 1938. redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a školske godine 1945./1946. dekan Filozofskog fakulteta te 1950./1951. rektor zagrebačkog Sveučilišta.

Godine 1947. izabran je za redovitog člana JAZU. Bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva i direktor Seminara za strane slaviste. Osnovao je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (1952.) te bio tajnik Akademijina odjela za suvremenu književnost.

Književnopovijesna istraživanja široka su mu raspona i kreću se od kritičko-esejističkih napisa o manjim piscima (Luka Botić, Grga Martić, Ivan Perkovac, Franjo Horvat Kiš) do monografija o Vladimiru Nazoru, Augustu Šenoi, Vladimiru Vidriću, Ivanu Mažuraniću. Dao je i povijesnu sintezu hrvatske književne kritike XIX st. (1938), nastojeći kritiku znanstveno obraditi kao zaseban književni rod. Napisao je dvije (Književnost ilirizma, Književnost pedesetih i šezdesetih godina) od zamišljenih pet knjiga povijesti novije hrvatske književnosti. Služio se posebnim nacionalnim mjerilom, smatrajući da svaka manja književnost u većoj mjeri odražava društveni život svog naroda, negoli velika.