Ovih dana obilježava se šezdeset godina od slijetanja The Beatlesa na američko tlo. Ovog prijelomnog događaja za popularnu kulturu prisjećamo se kroz razgovor sa Želimirom Babogredcem, direktorom Croatia Recordsa i ponajvećim domaćim kolekcionarom svega u vezi s legendarnom četvorkom iz Liverpoola
Bio je petak 7. veljače 1964. godine kada je Pan Amov Boeing 707-331, let 101, iz Londona za New York u 13.20 sati dotaknuo američko tlo. Pojava četvorice golobradih mladića iz Liverpoola, u dobi od 20 do 23 godine, na njegovim vratima pretvorila je euforiju mase, a brojke variraju od četiri do devet tisuća, u histeriju. Malo tko je tada mogao pretpostaviti da će ono što će uslijediti zauvijek promijeniti tijek popularne glazbe i glazbenog biznisa.
Jer niti šest mjeseci ranije u SAD-u za Beatlese nisu marili unatoč tome što su u Velikoj Britaniji i dijelu Europe uživali zvjezdani status. Do kraja 1963. imali su pet singlova na britanskom Topu 20, od kojih su tri dospjela na prvo mjesto, a debitantski 'Please Please Me' zadržao se 30 tjedana na prvom mjestu ljestvice najboljih albuma, na kojem ga je zamijenio drugi album 'With the Beatles'.
Svirali su na koncertu za kraljevsku obitelj, punili su naslovnice novina, a londonski Evening Standard objavio je 'Na kardiološkom nalazu nacije stajalo bi - The Beatles'. Beatlemania je vladala Otokom, tinejdžerice su vrištale gdje god bi se pojavili, ali interes u Americi, barem kod izdavača, nije postojao.
George Martin, njihov producent, s izdavačkom kućom EMI pokušavao je uvjeriti sestrinsku tvrtku - američki Capitol Records - da objavi singlove 'Love Me Do', 'Please, Please Me' i 'She Loves You', ali za sva tri su dobili odbijenice.
Frustracija je bila velika, a postala je još veća kada se George Harrison u jesen 1963. godine vratio iz posjeta sestri u Illinoisu i Paulu McCartneyju, Johnu Lennonu i Ringu Starru rekao – u Americi nemaju pojma tko smo. Međutim Martin je radeći s njima znao da se događa nešto veliko, a istu je viziju imao i promućurni menadžer Brian Epstein.
Dobar menadžer i genijalan producent
'Epstein i Martin dvije su ključne osobe, pa su tako i zaslužne i za njihov američki uspjeh. Epstein je napravio ogroman posao. Radio je 24 sata na njihovoj karijeri. On ih je od šou benda iz Hamburga pretvorio u svjetske megazvijezde. Ne bih rekao da je on imao točno zacrtan put kojim će koračati i kako to točno izvesti, ali je imao ideju. Njima je Engleska brzo postala premala. Istraživao je američko tržište i zaključio da je to ono što im treba. Naravno, svega toga ne bi bilo da nije bilo velike količine talenta, pjesama i ruke Georga Martina. Oni su od jednostavne 'Love Me Do' došli do simfonije i filmova', kaže nam Želimir Babogredac, direktor Croatia Recordsa i, što je za priču važnije, odličan poznavatelj karijere, zaljubljenik i fan liverpulske četvorke koji na svojim policama, među ostalim, ima više od 3500 izdanja ploča Beatlesa.
Stvari su se pokrenule s mrtve točke kada je iz New Yorka stigao poziv za koncert u Carnegie Hallu, a polovicom studenog Epstein je otputovao na sastanak s Edom Sullivanom ne bi li dogovorio nastup u jednoj od tada najpopularnijih emisija koja se emitirala na CBS-u. Na Sullivanovo iznenađenje, Epstein se pogađao za puno manje novca nego što je plaćao CBS. Za dva nastupa uživo i snimku s probe plaćeno je deset tisuća dolara. Za usporedbu, Elvis Presley je koju godinu ranije dobio pet puta više za tri gostovanja. Epsteinu je od novca bilo važnije pojavljivanje pred velikim auditorijem jer je znao da bi moglo donijeti puno toga više.
No Capitol je, unatoč postignutim dogovorima, i dalje bio tvrd, ali su se i kod njih stavovi polako počeli mijenjati. Bilo je to vrijeme u kojem je Amerika bila u žalosti nakon ubojstva Johna F. Kennedyja i tjedan dana nakon njegova pogreba u New York Timesu pojavio se članak u kojem je pisalo o njihovom senzacionalnom uspjehu u Britaniji, a potom je i Variety objavio da je njihov posljednji singl 'I Want to Hold Your Hand' postao prva britanska pjesma koja se prodala u milijun primjeraka prije službene objave.
'Treba znati da su glazbene kompanije u to vrijeme bile tvrde i uštogljene. Amerika je bila potpuno različito tržište od Britanije i nisu se prihvaćali albumi kako su se objavljivali ondje. Amerika je u to vrijeme imala svoje zvijezde, od country pjevača pa do Sinatre i Elvisa. Nitko u to vrijeme nije vjerovao da će pjevači putovati s kontinenta na kontinent. Bez njihove ludosti i želje da osvoje Ameriku ne bi se to dogodilo. Oni su otvorili put svima kasnije iako je bilo izvođača koji su tada putovali, ali ništa od toga nije usporedivo s onim što su oni napravili. Oni su otvorili put svima i nakon njihova dolaska sve se drugačije promišljalo', pojašnjava Babogredac.
Stjuardesa koja je promijenila sve
U Capitolu je zazvonilo na uzbunu i odlučili su objaviti singl sredinom siječnja 1964. godine, a nekoliko tjedana i verziju albuma 'With the Beatles' s izmijenjenom naslovom 'Meet the Beatles'.
No plan je propao. Radijski DJ Carol James s postaje WWDC nabavio je singlicu 'I Want to Hold Your Hand' preko stjuardese koja je letjela za London i zavrtio je u eteru 17. prosinca 1963. godine. Govoreći za biografiju Beatlesa, kazao je da su telefoni taj dan poludjeli i da je narednih dana svakodnevno puštana. A svega toga ne bi bilo da nije bilo Marshe Albert, tinejdžerice koja mu je pisala želeći je čuti i naučiti nešto više o njihovoj glazbi. Singl je stigao i do drugih postaja i Capitol je pomaknuo rok za objavu na 26. prosinca. Preše su radile 24 sata i službenici u tvrtki morali su se javljati na telefon govoreći: 'Capitol Records, stižu Beatlesi.'
A oni su sjedili u hotelu nakon koncerta u Parizu 16. siječnja 1964., kada je u nju utrčao Epstein s telegramom u ruci u kojem je stajalo da imaju broj jedan na ljestvici Top 100 u Americi. Ostali su bez teksta. Pa ipak, postojala je sumnja kako će biti prihvaćeni.
Dok je Pan Amov avion kružio iznad New Yorka, pilot je objavio da ih dočekuje gomila ljudi. McCartney će poslije ispričati da je razina šoka koju su doživjeli po izlasku na ljestvici od jedan do deset iznosila - sto.
Uslijedila je jedna od luđih konferencija za medije u glazbenoj povijesti. Od nevjerojatnih pitanja bili su nevjerojatniji samo odgovori, a duhovitost, šarm, pa čak i britanski crni humor koji je iz njih zračio kupio je publiku. Ili, kako je zapisao Dezo Hoffman, fotograf Beatlesa, 'dvjesto novinara došlo ih je uništiti, a na kraju su ih zavoljeli'. Dva dana kasnije nastupili su u šouu Eda Sullivana, a kolika je manija vladala, najbolje opisuje podatak da je CBS-ov studio primao 728 ljudi, no broj zahtjeva koje su zaprimili za snimanje premašio je 50 tisuća.
Nastup na kojem su izveli pet pjesama pratilo je 73 milijuna ljudi, što je bila najbrojnija publika neke TV emisije tog vremena. Bilo je jasno da povratka nema i da je Amerika njihova.
Koji dan kasnije nastupili su u Washington Coliseumu pred osam tisuća ljudi. Svirali su na pozornici u obliku boksačkog ringa u središtu dvorane, a povremeno su morali napraviti pauzu i pomaknuti opremu kako bi se okrenuli drugoj tribini. Starr se s bubnjevima nalazio na povišenom podestu koji su gurajući okretali, ali im se u jednom trenutku zaglavio.
Susret s boksačkom legendom
Poslije koncerta otišli su na domjenak u veleposlanstvo iako takvi događaji nisu bili nešto u čemu su uživali jer, kako je rekao Starr, tamo su ih 'gledali i dodirivali kao da smo u zoološkom vrtu'. U jednom trenutku netko mu je prišao sleđa i odrezao pramen kose. Pokupili su se i otišli. Dan kasnije odsvirali su dva polusatna koncerta u njujorškom Carnegie Hallu, da bi potom u Miamiju snimili još jedan nastup za šou Eda Sullivana, taj put u hotelu Deauville. Na aerodromu ih je dočekalo pet tisuća ljudi, ali više od nastupa u Miamiju ostao je zapamćen susret s boksačem Muhammadom Alijom aka Cassius Clayom.
Izazivač Clay spremao se za meč za titulu u teškoj kategoriji sa Sonnyjem Listonom. Iako je imao priliku za fotografiranje s njima, Liston ih je navodno odbio uz poruku: 'Neću pozirati s tim tetkicama.' Šansu nije propustio Clay. Utrčali su zajedno u dvoranu, oni su počeli skakutati oko njega i stali su u red. On je potapšao jednog od njih, a oni su pali poput domina. Glumačke zvijezde bile su rođene.
'Ništa u njihovoj karijeri nije bilo slučajno. Neke su stvari naravno spontano događale, ali vodila se briga o svemu. Oni su ogledan primjer kako treba funkcionirati sve oko benda do najsitnijih detalja', govori nam Babogredac.
Iako je Harrison prije odlaska u veljači izjavio da ih Amerika više neće vidjeti, u nju su se vratili u ljeto iste godine. No prije toga snimit će 'A Hard Days Night', njihov prvi film, i odraditi turneju u sedam zemalja, od Danske do Australije. Film je prikazivan u 500 američkih kina, a oni su održali turneju u 24 grada, odsviravši 32 koncerta u 34 dana. Za 11. rujna imali su zakazanu svirku u Jacksonvillu na Floridi na kojoj su afroamerikanci trebali sjediti odvojeni od bijelaca. Pet dana uoči koncerta objavili su priopćenje u kojem je stajalo ''nećemo se pojaviti osim ako crncima ne bude dopušteno da sjede gdje žele''. Gradske vlasti su popustile, a Beatlesi su još jednom bili na pravoj strani povijesti.
Nakon nastupa na teniskom stadionu Forest Hills u New Yorku upoznali su Boba Dylana, a on njih s marihuanom. Doba tinejdžerske nevinosti i naivnosti bilo je iza njih. Ili, kako je Lennon u intervjuu za Rolling Stone 1971. godine izjavio: 'Naše su turneje bile poput filma 'Satirikon' Frederica Fellinija.'
Grammy 2024. za pjesmu iz 1966.
Da je storija o Beatlesima nikad završena priča, potvrđuje i činjenica da su na dodjeli Grammyja održanoj prije nekoliko dana osvojili nagradu za najbolji spot za pjesmu 'I’m Only Sleeping', snimljenu davne 1966. godine. Spot je režirala Em Cooper, a nastao je tako da je za njega uzeto više od 1300 pojedinačnih uljanih slika kako bi stvorilo 'vizualno istraživanje prostora između sna i jave'.
Do kraja 1964. godine imali su 28 singlova na Billboard Hot 100, od kojih je 11 bilo u Top 10. U Ameriku će se vratiti i godinu kasnije te održati prvi stadionski koncert u povijesti popularne glazbe pred 55 tisuća ljudi. Svijet ih je mijenjao, ali i oni su njega.
A danas?
'Danas se nešto slično ne može ponoviti iz milijun razloga. Glazba je postala konfekcija. Taylor Swift je najbolji dokaz. Iako je, evo, pobrala sve Grammyje, uz sve dobro i nije to neko svjetsko čudo. To je dokaz stanja glazbene industrije i nedostatka kreacije i talenta. A za njih treba vrijeme, a industrija vremena nema', zaključio je naš sugovornik.
Kolekcionarska strast
Među više od 3500 ploča liverpulske četvorke, Babogredac je, uz velik broj njih iz hamburškog razdoblja, prije prvog albuma, vlasnik šestotinjak iznimno cijenjenih japanskih izdanja, ali i ploče 'Yesterday & Today' objavljene u SAD-u s tri verzije omota. Prva i najvrjednija prodavala se samo jedan dan pa je povučena zbog kontroverze, a naš sugovornik ima sve tri. Uz ploče, tijekom godina skupio je brojne memorabilije vezane uz bend. Iz Londona, iz kojeg je netom stigao, pokazuje nam, vratio se s punom vrećicom iz HMV-a: nove trostruke verzije 'crvenog' i 'plavog' albuma na LP-jima, dvostruke na CD-ovima, lani objavljen singl 'Now & Then' u nekoliko boja... Pitamo ga je li mu oko zasuzilo kad je čuo posljednju stvar sastavljenu 54 godine od njihova raspada i vidio spot Petera Jacksona. Potvrdno je kimnuo glavom. Onaj tko nije, Beatlese nije slušao ili nije razumio.