Iznimno zaposlenog južnoafričkog umjetnika nije bilo lako dovesti u Zagreb jer ga, kažu s Animafesta, čuva 'vojska' producentica, kuratorica, galerista. Svoju priliku iskoristili su u Veneciji, gdje su bili smješteni u istom hotelu kao i on, pa su dolazak dogovorili u opuštenoj atmosferi, uz kavu i večeru.

"Dugo nisam bio na nekom festivalu animacije, a Animafest me uvijek zanimao, kao i ovaj dio svijeta zbog čega sam radije došao u Zagreb nego u Annecy. Vremenski mi se također dobro uklopilo s drugim obavezama u Europi", rekao je.

Istočna Europa i balkansko područje zanimljivi su mu jer ih zbog apartheida ranije nije mogao dobro upoznati, a neke je stvari ovdje zamišljao potpuno drugačije. "Mislio sam da će ovdje biti puno više sovjetske arhitekture iz sedamdesetih, nekako uopće nisam očekivao da će Zagreb više sličiti na Beč", napomenuo je.

Ne razumijem one koji u mojim godinama prestanu raditi

Dobitnik je brojnih nagrada i počasnih doktorata na Yaleu, u Londonu i Columbiji, a u kolekciji sada ima i Nagradu za životno djelo Animafesta koju ne doživljava kao simbol kraja karijere ili odlaska u mirovinu.

"Lijepa je to nagrada i sretan sam, ali kao što je Woody Allen jednom rekao, sa šezdeset godina gotova je tek trećina života. Razumijem da se približavam sedamdesetoj, no moram još napraviti puno toga i ne mogu razumjeti prijatelje koji su prestali raditi", istaknuo je.

Sada radi na novim skulpturama i velikom kazališnom projektu o nadrealizmu i povijesnom putovanju brodom 1941. od Marseillea do Martiniquea, čime potvrđuje svestrane interese koji je imao kroz cijelu karijeru.

Gotovo da nema umjetničkog područja u kojem se nije okušao, od dječje književnosti, preko crteža, grafika, tapiserija i skulptura, glume, kratkih igranih filmova do lutkarskih predstava, kazališne i operne režije i scenografije, performansa.

Djela su mu dio najvažnijih svjetskih kolekcija (MoMA, Albertina, Louvre, Galerija Whitechapel, Louisiana u Kopenhagenu, Muzej Reine Sofíje), a više je puta sudjelovao na Documenti u Kasselu i Venecijanskom bijenalu. Kazališni komadi i operne produkcije izvođeni su mu diljem svijeta, od londonskog Barbicana preko Metropolitana do milanske Scale.

"Iako zvuči kao da je riječ o jako različitim stvarima, sve zapravo počinje u studiju, crtež, animacija ili kazališna produkcija", napomenuo je Kentridge, koji kao afrički umjetnik drži rekord najviše cijene za jedan crtež, onaj pisaće mašine prodan za 600 tisuća eura.

Animafestova publika imala je priliku vidjeti kako radi i razmišlja - postavljena mu je izložba u Galeriji Kranjčar, priređena retrospektiva filmova, održao je masterclass, a u suradnji s ovdašnjim autorima i performans.

Ima specifičan proces rada - do teme ga vodi sam materijal, papir, tinta, ugljen. "Kada bih čekao da napišem scenarij ništa se ne bi dogodilo. Najprije imam dobru ideju, a kad zapnem oslonim se na sam čin rada i tako se razvije priča", dodao je.

Tome u prilog ide i što je rad na animiranom filmu spori proces. "Kad crtate i brišete, imate tisuće izmjena za jednominutnu scenu, to znači puno hodanja od  kamere do komada papira i dovoljno vremena da se pojave nove ideje i da dobro razmislite što zaista želite napraviti."

Ne mogu zamisliti da za savjet pitam umjetnu inteligenciju 

Ne zabrinjavaju ga previše priče umjetnoj inteligenciji, ali ostavlja mogućnost da bude "zapanjen i iznenađen".

"Već sada postoji puno alata i algoritama koji nam pomažu u radu, ali ne mogu zamisliti okolnosti u kojima bih pitao umjetnu inteligenciju ima li neke ideje ili rekao programu da mi napravi film u mom stilu", rekao je.

"Mogu to napraviti iz zabave da vidim što će nastati, ali nije mi zanimljivo davati upute algoritmu umjesto da napravim crteže sam. Zašto napraviti loš ekvivalent nečega što se puno lakše napravi vlastitim rukama?"

Važan mu je fizički moment izrade filma i ne želi studio u kojem sjedi za tastaturom i traži inspiraciju od umjetne inteligencije. "Mnogima je to u redu, njihov studio je računalo, ali za mene rad mora biti ekstenzija tijela, tekstura, dodir, pokret u prostoru", ustvrdio je.

Umjetna inteligencija vjerojatno ne bi bila tako angažirana u borbi protiv apartheida i postokolonijalnog naslijeđa, što mu je usađeno još u djetinjstvu. Rođen je u obitelji odvjetnika litavskog porijekla, a njegov je otac branio Nelsona Mandelu, Stevea Bika i Alberta Luthulija.

Studirao je glumu u Parizu, potom političke znanosti i afričku kulturu u rodnom Johannesburgu, no ipak je odabrao umjetnost za koju je prvo mislio da mora biti izravno politička i imati poruku, ali nije znao što drugi ljudi trebaju čuti pa je 'zapeo'.

Ipak je shvatio da mora raditi ono što zanima njega, u nadi da će to biti zanimljivo i drugima. "Tek kada sam na neki neobičan način u umjetnosti prestao biti političan postao sam politički puno zanimljiviji", istaknuo je.

Kentridge ne vjeruje da umjetnost može promijeniti svijet, ali može razmišljanja ljudi jer "izgrađuje nas već i ona jedna knjiga ili film koju smo imali kao petnaestogodšnjaci."

"Umjetnost je uvijek imala vitalnu ulogu u konstrukciji našeg identiteta, nikada nisam imao dvojbe oko toga, ali da će 50 ljudi vidjeti umjetničko djelo i nakon toga otići zapaliti poštanski ured - ne očekujem takvu vrstu utjecaja na nekoga", ustvrdio je.