To je bio prvi i važan korak za kandidaturu tog iznimnog kompleksa za uvrštenje na prestižnu listu svjetske baštine.

Dokumentacija za Episkopalni kompleks je u sada u redovitoj proceduri UNESCO-a, iz Pariza nisu stizali nikakvi prigovori tehničke ili administrativne naravi, što znači da je priloženi dosje potpun.

U lipnju se u St. Peterburgu treba održati Generalna skupština UNESCO-a, na kojoj bi se moglo odlučivati o sudbini Episkopalnog kompleksa u Zadru. U slučaju uvrštenja tog prijedloga na dnevni red i eventualne pozitivne odluke UNESCO-ove Generalne skupštine, zadarski Episkopalni kompleks postat će osmi hrvatski lokalitet na UNESCO-ovoj listi svjetske kulturne baštine.

Kvalitetom, razinom očuvanosti i važnošću u povijesti arhitekture u Dalmaciji, zadarska baština svakako zaslužuje taj status.

Cijeli proces oko kandidature započeo je još u ožujku 2005. godine kad je Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske Episkopalni kompleks u Zadru uvrstilo na Tentativnu listu. Da bi neki spomenik bio uvršten na listu, osim njegova izuzetnog značenja, veoma je važno i njegovo održavanje te stanje u kojem se nalazi.

Ulazak na prestižnu listu UNESCO-a je značajan kao priznanje vrijednosti baštine, razine očuvanosti i kvalitete prezentacije, ali i u turističkom smislu je od iznimne važnosti. Premda većina turista i ne zna točno što formalno znači činjenica da je neka cjelina ili objekt na toj listi, to ih svakako privlači i lokaciji daje na važnosti. Treba naglasiti da je uvrštenje na listu u propagandnom smislu neprocjenjivo.

Ono što je zapravo nejasno po pitanju zadarske kandidature je zbog čega se tako dugo čekalo da se pokrene taj proces, s obzirom na opće poznatu objektivnu vrijednost zadarske kulturne i graditeljske baštine. Zadar će se, u slučaju pozitivnog ishoda, zasluženo naći na listi uz bok s Šibenikom, Trogirom, Splitom, Hvarom i Dubrovnikom koji već duže vrijeme uživaju povlašten status UNESCO-ovih lokaliteta.

Zadarski Episkopalni kompleks uvjet o očuvanosti i održavanju svakako ispunjava, a njegov veliki plus je i činjenica da su na jednom mjestu očuvani i jasno prezentirani građevinski slojevi iz različitih povijesnih faza, od rane liburnske faze, antike, srednjeg vijeka, pa sve do 19. stoljeća.

Taj prostor u centru zadarskog poluotoka je tokom povijesti mijenjao svoju funkciju. U vrijeme antike je bio javni gradski forum, a proglašenjem kršćanstva službenom religijom Rimskog Carstva na mjestu foruma razvija se i sakralni sadržaj.

Rotonda sv. Donata građena u 9. stoljeću najznačajniji je objekt dalmatinske predromanike, ali i iznimno važan u povijesti arhitekture u europskim razmjerima. Romanička katedrala sv. Stošije iz 12. i 13. stoljeća se gradi na mjestu ranokršćanske bazilike. Zvonik zadarske katedrale gradio se u dvije faze, u 15. i krajem 19. stoljeća. Naravno, Episkopalni centar treba sagledati u kontekstu cijelog zadarskog poluotoka na kojem je povijesni centar Zadra koji je, mada više puta tijekom povijesti rušen, povijesna i urbana cjelina.