Drugi roman dramaturginje Ivane Sajko spoj je dokumentarističkog štiva, drame i romana te donosi tri priče koje se odvijaju paralelno - priču o Zagrebu, autoričinoj obitelji te priču o širim povijesnim događanjima iz razdoblja od 1941. do 1991.

Pošalicom upravo o tom vremenskom periodu, koji je za mnoge Hrvate i jedini značajni dio povijesti, Boris Perić započeo je predstavljanje knjige koju je u pozitivnom smislu nazvao 'lektirom za po tramvaju', a posebno je izdvojio dio u kojemu autorica piše o poplavi na Trešnjevci koja se dogodila 1964. te ju je na taj način po važnosti svrstala rame uz rame događajima iz 1991.

Kristijanu Vujičiću, koji je također govorio na predstavljanju, najdojmljivija je osobna obiteljska priča obilježena tišinom. 'Pronašao sam stotinjak rečenica o tišini i knjigu sam čitao u ključu brojenja tišine koja naposljetku govori više od riječi', kazao je Vujičić.

Nakon čitanja odlomaka, Ivana Sajko je za tportal.hr otkrila što ju nagnalo na pisanje knjige i s kojom je idejom krenula u to.

Željela sam napisati svojevrsni predgovor 'Rio Baru' čiji se središnja radnja događa 1995, za vrijeme akcije Oluja. Kako se puno bavim poviješću, dokumentima i politikom, to povijesno razdoblje, 1941-1991, bilo je najzanimljivije za takav poduhvat. S druge strane htjela sam to napisati kao nekakvo svoje razračunavanje sa žanrom povijesnog romana, jer povijesni roman uvijek dolazi s istinom. Dijagnosticira nešto. Želi nametnuti svoje mišljenje. Mene je interesiralo kako pisati o povijesti, a ništa ne nametnuti. Na koji način zakomplicirati taj odnos unutar teksta. Čitatelj je kroz djelo svjestan kontinuiteta, ali mu stvari nisu jasnije nego kompleksnije od onoga što je mislio da bi mogla biti neka istina

Naglašavate da u svome stvaralaštvu uvijek idete korak dalje. Što bi po vama bio najveći odmak u odnosu na prethodno djelo?

Odmak od prethodnog romana je ponajviše poetski. Najviše me je zanimalo da roman ne bude toliko mučan i agresivan poput 'Rio Bara', jedna logoreja. Pokušala sam da bude što suzdržaniji. Mnogi koji su pročitali roman rekli su da me ne prepoznaju u njemu. Pisati povijesni roman o mučnim temama, ali ga pisati poetskim jezikom. U elipsama, preskakanjima, neočekivanim skokovima, ali zadržati narativnu liniju. Mislim da je to najveća razlika i ono što me najviše zanimalo - pokušati slomiti vlastiti jezik.

Budući da je riječ o kompleksnom djelu u kojem se paralelno odvijaju tri radnje, isprepliću povijesna događanja i intimna obiteljska priča, što je bilo najteže prilikom pisanja?

Najzahtjevniji je bio jezik jer sam radila s jako puno nivoa. Imam jednu fiktivnu priču koja nije linearna, koja cijelo vrijeme preskače, pa je bilo teško držati kontinuitet i logiku toga. S druge strane imam povijest koja zahtijeva odgovorno istraživanje. Težak je bio sam odabir povijesnih informacija. Bilo je komplicirano ostati ideološki čist, ne zauzeti nijednu stranu. Na kraju, vrlo je zahtjevno bilo sakupiti izjave živih ljudi i staviti ih u kontekst romana, a da ničiju izjavu ne izmanipuliram. Nije me zanimala provokacija

Čitajući neke vaše ranije intervjue dobila sam dojam da ne volite Zagreb. Što je to što vas smeta?

Volim Zagreb. Zagreb je grad u kojem sam rođena. No cijela je naša sredina kompleksna. To je ono što svi znamo. Zagreb napuštam ne zbog politike, već zbog svojeg karaktera.

Koji bi bio grad po vašoj mjeri?

Grad koji volim, barem danas, je naprimjer Berlin. Tamo sam imala svoje prve predstave, izdavača, imam mnoge prijatelje. Berlin mi je kao neka vrsta potpore, tamo se osjećam puno sigurnije jer ništa ne moram dokazivati, tamo sam u realnom okruženju. U Zagrebu se stalno moram opravdavati