'Riječki nadbiskup Ivan Devčić, anonimna vjernica koja mu se obratila pismom i značajan dio javnosti smatraju da je i kazalište prostor gdje bi katolička većina trebala diktirati što će se i kako raditi. Ako Crkva ima ambiciju da vodi riječki teatar, predlažem joj da se prijavi za sljedeći natječaj za intendanta', izjavio je Oliver Frljić u intervjuu za Novosti, bacivši tako rukavicu u lice svojim protivnicima iz Crkve.

Nije poštedio ni brojne druge s javne scene koji su ga kritizirali zbog predstave 'Hrvatsko glumište', a naročito je oštar bio prema Slobodanu Šnajderu: 'S današnjim Slobodanom Šnajderom ne dijelim ni poetiku ni politiku. Salonsku ljevicu ostavljam njezinim salonima, sitnim intrigama i ideološkoj dezorijentiranosti. Sjećate se kako nam se Slobodan Šnajder prijetio sudom ako u projektu ‘Hrvatsko glumište’ budemo koristili njegovo ime? Dakle, to su limiti mišljenja hrvatske ljevice danas. Ono prestaje tamo gdje počinju autorska prava i prelazi u polje najrigidnijeg neoliberalnog kapitalizma. Što se dogodilo šezdesetosmašu Slobodanu Šnajderu, pa je odjednom povjerovao da ga institucije hrvatske države mogu zaštititi od onih koji tako bezočno potkradaju njegova autorska prava? Možda se nešto suštinski promijenilo s tom državom te je Šnajder povjerovao da je došlo vrijeme da upravo preko nje naplati ono što mu u kontekstu neoliberalnog tržišta pripada.'

Frljić se osvrnuo i na režisera Branka Brezovca, kojega je opisao kao 'danas apsolutno irelevantnu pojavu u hrvatskom teatru' te je dao i svoje viđenje onoga što naziva 'zagrebačka kazališna čaršija':

'Uspješna jedino u reprodukciji vlastite osrednjosti, pogonjena jalom i osobnim frustracijama jedinki koje tvore njezin pojam, zagrebačka kazališna čaršija ne odustaje od samonametnute misije da vlastito mediokritetstvo promovira u univerzalni princip kazališnog bivanja. Gonjena pravedničkim bijesom vlastite provincijalnosti, ona ne prestaje brusiti svoje medijske kame. Svijest zagrebačke kazališne čaršije je tabloidna – trač je dominantan oblik njezine artikulacije, razvedenost od činjenica gotovo trajno stanje. Koliko god jalna, čaršija svoj jal nema hrabrosti iskazati otvoreno. Čaršijski jal mora postati opći interes. Jalova je kritika ekstrakt čaršijskog jala. Sukladno vlastitom beskičmenjaštvu, ta je kazališna čaršija ideološki vrlo fleksibilna. Čvrsta politička uvjerenja su luksuz koji si, s obzirom na moralnu konstituciju, ne može dopustiti. Esencijalno depolitizirana, ona može preuzeti svaku političku formu, od rigidnog nacionalizma do neoliberalne permisivnosti. Stoga ne čudi da je njezin osnovni egzistencijalni modus zaborav.'