Multimedijalni umjetnik Bojan Gagić i inženjer elektrotehnike Miodrag Gladović posljednje tri godine bave se luminoakustičnim istraživanjima, odnosno da pojednostavimo, konverzijom svjetla u zvuk. Za svoj rad dobili su treću nagradu na prestižnom natjecanju Margaret Guthman New Musical Instrument Competition održanom u Atlanti 2012. godine.

Njihov rad 'Lighterature Reading, Chapter 11' može se razgledati i 'konzumirati' sve do 28. travnja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, gdje je postavljen u sklopu izložbe T-HTnagrada@msu.hr, na kojoj su ove godine među pozvanim umjetnicima.

'Lighterature Reading, Chapter 11' interaktivna je instalacija koja posjetiteljima omogućava da sviraju ručnim lampicama, a svoje mikrokompozicije u trajanju od tri minute, po razgledavanju izložbe, dobiju na e-mail.

S Gagićem i Gladovićem razgovarali smo o prilično jedinstvenom umjetničkom djelovanju, glazbi i radu izloženom u sklopu izložbe.

Kako je uopće nastao dvojac Lightune G.? Kada se javila ideja zajedničkog rada na luminoakustičkim istraživanjima?

Kao i većina dobrih stvari, Lightune.G nastao je slučajno. Upoznali smo se u potpuno drugačijem kontekstu, vezano za neki posao, no bilo je potrebno vrlo kratko vrijeme da shvatimo da nas zanimaju slične stvari i da se jako dobro nadopunjujemo. Prvo smo zajedno odradili jedan ambient/noise impro session na 'klasičnim' instrumentima (noise box, oscilatori, razni efekti...) Obojicu nas je zanimalo istraživanje vezano uz sam instrumentarij na kojem radimo i pomalo smo bili zasićeni uobičajenim strukturama i formama, trebao nam je novi instrument, nešto nepoznato što će otvoriti potpuno novi proces rada na samom zvuku. Nakon što smo spojili prvi solarni panel na audio mikser, znali smo da je to ono što tražimo.

Na T-HT-ovoj izložbi predstavljate 'Lighterature Reading, Chapter 11'. Kako izgleda proces nastanka jednog ovakvo složenog rada?

Najvažnija je u svemu ovome igra, mogućnost da eksperimentiramo kroz igru bez obzira koliko je složen projekt na kojem radimo. Proces nastajanja traje od prvog dana kada smo uspjeli dobiti zvuk na solarnom panelu. Na ovom radu najviše vremena nam je trebalo za automatizaciju same izvedbe. Dosadašnji Chapteri bili su izvođeni u formi koncerta, uživo pred publikom. Bavili smo se istraživanjem raznih vrsta rasvjete, umjetne i prirodne, bilježili pojedine situacije i odnose i iz toga stvarali kompozicije. Ovdje još uvijek ima prostora koje je moguće razraditi. Na luminoakustici radimo posljednje tri godine, ali automatizaciju smo radili prvi put. Trebalo nam je mjesec dana pripreme tipa pokušaj/pogreška i tjedan dana postava. Idući Chapter koji postavljamo u ZKM-u, 'Karlsruhe', bit će postavljen u jednom danu.

U vašim performansima događa se svojevrsna sinestezija. Koja je sljedeća faza u evoluciji vaših istraživanja? Imate li ambiciju, u nekom od budućih radova, sve odvesti korak dalje i pozabaviti se osjetima kojima još niste?

Ideja i ambicija imamo puno. U svibnju će na Izlogu suvremenog zvuka biti predstavljen Luminofon, prvi luminoakustički objekt, sličan gramofonu, samo što umjesto vinilne ploče koristimo metalne ploče muzičkih kutija s kraja devetnaestog stoljeća i LED rasvjetu. Dorađujemo i prošlogodišnji projekt 'Route 666' u kojem vozimo publiku kroz grad u kombiju na koji su postavljeni solarni paneli koji reagiraju na sve slučajne svjetlosne situacije (gradska rasvjeta, semafori, svjetleće reklame...) Radimo i na tome da kroz par godina napravimo sinkroni prijenos zvuka s dvanaest solarnih panela postavljenih na raznim točkama u svijetu gdje bi se putem weba mogla čuti višekanalna dronska zvučna struktura izmjena sunčeve svjetlosti na Zemlji. Trajanje kompozicije u realnom vremenu bilo bi godinu dana. Na jesen objavljujemo i prvi album na vinilu za austrijski label Inerstellar Records. To je neki plan za dalje, nakon toga možda i neki novi osjeti, zašto ne. Vidjet ćemo kamo će nas igra odvesti.

Utječe li inovativni pristup koji imate prema zvuku na vrstu glazbe koju privatno slušate? Tražite li i u tom smislu inovacije? Što slušate?

Da i ne. Privatno glazba koju slušamo dio je svakodnevne rutine; glazba za auto, za kuhinju, za dan kad stvari nisu baš naj, glazba za na more, zimska, ljetna... Ima tu svega: od Danijela Popovića preko japanskog onkyja, punka, noisa do šansone i field recordinga. Volimo Treći program Hrvatskog radija. Na sreću poznajemo priličan broj ljudi koji stvara kvalitetnu i inovativnu glazbu i vrlo rado slušamo njihove radove.

Kako publika reagira na vaš rad u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu? Jeste li već poslali mnogo mikro kompozicija na e-mailove?

Prilično smo zadovoljni reakcijama ljudi koji su se odlučili snimiti svoje trominutne mikrokompozicije, naročito zato što ovakav format interakcije s publikom do sada nismo radili. Najveći broj snimaka šaljemo vikendom kada je izložba najposjećenija. Zanimljivo je čuti na koji način slučajni posjetitelji interveniraju u naš rad, kako sami istražuju mogućnosti stvaranja zvuka. Pojedini audio zapisi vrlo su interesantni, pokazuju visok stupanj intuitivnosti, moguće ih je preslušavati kao i bilo koji drugi oblik glazbene forme. U samom početku smo znali da ne želimo komunicirati s publikom u klasičnim umjetničkim okvirima bez obzira na to koliko oni mogu biti suvremeni. Veseli nas to što su ljudi ponekad zbunjeni. Što je ovo? Koncert? Instalacija? Projekt? Performans? Da, i ono na što smo vrlo ponosni: djeca nas vole. Od nekoliko stručnih predavanja, simpozija i radionica o luminoakustici, najdraže nam je bilo ono u kojem je naš rad bio predstavljen u jednom novozagrebačkom vrtiću.