Kasnih 60-ih rumunjsko-francuski dramatičar apsurda Eugène Ionesco objavio je seriju, kako ih je sam opisao, 'smiješnih priča' koje je napisao za svoju kćer. Priče su ilustrirane fantazmagoričnim slikama švedskog umjetnika Etiennea Delesserta, a objavio ih je Harlin Quist, izdavač koji je vjerovao da je smisao literature za uspavljivanje 'da razbudi dijete, potakne ga na razmišljanje, stimulira ga, provocira, a ponekad čak i izmuči'.

Američki pisac i ilustrator za djecu, Maurice Sendak, autor serije slavnih slikovnica 'U kraljevstvu divljih stvorenja' (Where the Wild Things Are), nazvao je Ionescove priče najmaštovitijim ostvarenjima koje je pročitao. Nakon početnog zanosa, priče su se izgubile iz vida i njegove dječje slikovnice postale su legendarni 'jednorog žanra', često se o njima raspravljalo, ali vrlo rijetko su viđene u knjižarama.

Ovaj tjedan, prvi put nakon 70-ih godina prošlog stoljeća, McSweeney’s je ponovno objavio Ionescovu zbirku od četiri priče pod jednostavnim naslovom: 'Stories 1, 2, 3, 4'. Zbirka donosi priču o djevojčici Josette, 'koja je već velika cura, ima 33 mjeseca', njezinoj mami, koja je obično odsutna ili spava, i njezinom tati koji obično ima mamurluk, ali unatoč tome uspijeva pročitati Josette priču prije spavanja. Priče su nepovezane i čudne, a obično se svode na očeve napore da u jednom navratu ne izgubi naracijsku nit. Apsurdne pripovijetke namijenjene su odraslima, i to onima koji vole avangardne slikovnice, a tek potom djeci.

Spisatelj i kolumnist Slatea, Nicholas Day tvrdi da su slikovnice oduvijek predstavljale plodno tlo za anarhistički apsurdizam. Po njemu, ispod površnog sloja čitanja postoji začudna crta koja se provlačila i korespondirala s dječjom imaginacijom.

U Rusiji, mnoga omiljena djela dječje literature napisali su pisci kontroverznih i revolucionarnih stavova, koji su u avangardi dječjeg svijeta našli sigurno utočište od progona u vrijeme Staljina. Tako je i Daniil Harms, satiričar rane sovjetske ere, jedan od najinventivnijih nadrealista, u Rusiji u svoje doba smatran dječjim dramatičarom. Francuski pjesnik Charles Baudelaire tvrdio je da djeca sve vide novim pogledom, što ih čini prirodnom publikom avangardnih stilizacija.

Psihologinja Katherine Nelson smatra da djeca procesuiraju svijet kroz svojevrsne 'skripte' u kojima slažu svoja brojna i konfuzna iskustva u serije mini narativa. Izgube se detalji, ali zadržava se forma te se čini da instinktivno organiziraju svoje živote u formi pojedinačnih priča koje nisu nužno uzročno-posljedično povezane, nalik na slaganje ruskih babuški gdje jedna priča prati drugu i tako se slaže cijela struktura. Psihologinja Susan Engel primijetila je da odrasli zanemaruju količinu priča u svojim životima jer imaju vrlo tradicionalan pogled na poimanje same priče: u njima traže zaplet, likove i strukturu. Međutim, naši životi, a posebice životi naše djece imaju puno fragmentiraniju strukturu. Engel je kao primjer navela istraživanje u kojem je neobavezna konverzacija majki i djece snimana: svaki sat je donio minimalno devet zabilježenih priča, ispričanih s obje strane.

Dječji životi puni su neriješenih priča i nelogičnih zapleta. Slikovnica s apsurdističkim pristupom, za djecu nije veći izazov od naracije koju nalažu dnevne aktivnosti. Ilustratori i pisci koji kreiraju dječje slikovnice ipak paze da ne alijeniziraju odrasle, na kraju ipak zadužene za kupovinu njihovih djela te se češće odlučuju za klasičan pristup pripovijedanju. Međutim, njihova zadrška je bezrazložna za pravu publiku slikovnica, budući da djeca svijet i priče doživljavaju potpuno drugačije.