Na nekoliko lokacija u gradu izmjenjuju se pisci, pjesnici, novinari kulturnjaci i amateri svih vrsta i zanimanja, koji hrabro staju pred publiku i naprosto pričaju svoje priče. Puno je tu smijeha i vica, makar sve i ne mora biti duhovito: bitno da je zanimljivo. Pričigin na vidjelo izbacuje sjajni, topli i vedri Split. Mediteran.

Golemi betonski amfiteatar duboko u utrobi Doma mladih, nikad potpuno dovršenog zdanja iz faze ocvalog socijalizma, i te večeri bio je prekrcan. Na četiristotinjak improviziranih i hladnih mjesta uguralo se brat-bratu tisuću ljudi, a barem još stotinjak ostalo je s druge strane vrata. Ovaj put nastupali su splitski autori, makar je dio njih morao otkazati u zadnji čas, sa zadanom temom 'priča iz paraobavještajnog podzemlja'. Ali gužva je bogme vladala i na drugom kraju grada, gdje je svoju priču o zvjezdanim legendama pričao astronom Korado Korlević. Noć prije hrvatske autorice posvetile su nesrećama i pegulama, da bi iza njih frontmen Hladnog piva Mile Kekin objašnjavao kako je tekao njegov put od lončarstva do glazbe; noć kasnije program 'Bez predigre (Konkrevetne priče)' bio je posvećen erotici, a kasnije su uslijedile ispovijesti PR-ovaca pod nazivom 'Kako sam služio predsjednika/cu'. I sve je bilo krcato.

Pričigin je u điru. I to godinama.

'Koji je recept? Nema ga: dva idiota odlučila su pokrenuti neobičan festival i trudila su se da ne propadne. Dva potpuna luđaka, doduše dosta kompatibilna - jedan kuler i jedan živčenjak. Naravno, tu je publika i njena vjerna usmena predaja, koja raste i množi se', objašnjava nam književnik i novinar Renato Baretić, jedan od dvojice pokretača. Živčenjak, naravno.

Ideja se ipak začela u glavi Petra Filipića, sveučilišnog profesora i bivšeg dekana Ekonomskog fakulteta u Splitu - zaključili ste već, solidnog kulera - koji je prije četvrt stoljeća u Americi nabasao na storytelling festivale.

'Oni su bili savršeni, toliko savršeni da su me nervirali. Ljudi koji pričaju tuđe priče, dobro glume, žive od toga. U našoj mediteranskoj tradiciji puno je više spontanosti i iskrenosti, improvizacije i dvosmjerne komunikacije. Mi znamo pričati, ovo je naše malo gumno', smije se Filipić.

Baš neki dan izvukao je iz arhive fotografiju s drugog izdanja festivala, kada je u amfiteatru gotovo jednak broj ljudi sjedio za mikrofonom i u publici, pa su se zajedno iščuđavali nad tim, danas nestvarnim prizorom. U međuvremenu je na Pričiginu održano točno 186 priredbi i na njima je, uzmemo li u obzir ponavljanja, nastupilo preko četiri stotine ljudi. 'Pričača', kako ih oni zovu. Brojka koja se sasvim solidno drži u odnosu na ukupno članstvo strukovnih društava pisaca ili književnika.

'Renato je inkubator za teme, a ja sam više kao Lucifer. Važno je odrediti naslove, da oni budu dovoljno atraktivni, a opet dovoljno široki da autori imaju slobodu pričanja', objašnjava nam Filipić, dok Baretić daje primjer: jedne godine tema se zvala 'Priče iz vlaške' i u splitskim okvirima podrazumijevala je sve vezano uz 'vlašku', odnosno zaleđe. Ali fino se tu uklopio i Tahir Mujčić - čovjek, naime, živi u Vlaškoj ulici u Zagrebu.

Pravila Pričigina razmjerno su jednostavna: pripovjedači imaju sedam do deset minuta na istu, unaprijed zadanu temu. Bez papira i šalabahtera: kad se netko s njima pojavi, biva izviždan. Priče su često zabavne i smiješne, iako takve ne moraju nužno biti.

I koliko god tražili, Filipić i Baretić nigdje na svijetu nisu pronašli nikakvu sličnu manifestaciju. Dobro to znaju, jer da su uspjeli, mogli su se prijaviti za kakve europske fondove. A nisu.

Kažu da igraju loto, pa će zgoditak uložiti u veliku i toplu dvoranu.

Baretić se prije dvije godine povukao s pozicije umjetničkog direktora i taj posao danas sjajno odrađuje Nebojša Lujanović, makar on sam uvijek stoji na raspolaganju. Deset dana prije festivala pred suprugom se zakune da neće nikad više, a onda odmah po završetku jednog izdanja krene u planiranje idućeg. Razvozi goste, brine se za logistiku, a ni profesor Filipić bogme ne zaostaje. Ljudi su ga vidjeli kako u praznom amfiteatru strpljivo skuplja bačene plastične čaše. I jedan i drugi potpuni su volonteri.

'Ali prošla su vremena kada je ljude trebalo nagovarati na nastup. Sada čak u svoje životopise upisuju nastup na Pričiginu kao vrlo bitnu referencu', smije se Filipić. I nema, kaže, više toliko straha, čak ni kod početnika u govorenju pred golemim auditorijem. Dapače, oni koji su se najviše bojali nakon završnog pljeska često ozareno daju do znanja da će vrlo rado nastupiti i dogodine. Baš ovdje, uostalom, u zvijezde je lansirana, recimo, Tanja Mravak.

I tako Pričigin piči iz godine u godinu, sve maštovitiji i originalniji - bilo je tu i tematskih večeri na kojima su nastupali skiperi, pa recepcionari, pa piciginaši, pa pivari, pa vinopije… Jedan put prilika je dana i poduzetnicima, no oni se nisu pokazali odviše maštovitima: sve priče svodile su se na to da su kao ljudi previše pošteni i da nisu takvi, vjerojatno bi bili još bogatiji.

A redovito najveseliji bude upravo posljednji dan pod nazivom 'Pričigin narodu - Priče o sreći'. Ondje pripovijedaju ljudi iz publike, tko god poželi. Svakog blaga se može čuti.

Može li ovakav festival uspjeti jedino u Splitu? Ni Filipić, a pogotovo Baretić, kao naturalizirani Splićanin - prvih trideset godina života, naime, proveo je u Zagrebu - ne vuku na tu stranu. Da, zbilja postoji poseban dalmatinski i mediteranski ugođaj, reakcije publike su specifične, a čini se da svima odgovara i uloga Splita kao autsajdera, gotovo kao provincije. Ali s druge strane, oni kažu da ne treba puno filozofirati.

'Kad je dosadilo non-stop se dogovarati, nazivati i usklađivati termine, ekipa splitskih novinara i prijatelja dogovorila se sastajati svakog utorka, čisto zato što je taj dan svima odgovarao. I najednom se raširila priča o 'utorkašima', pa su me počeli nazivati iz drugih gradova i govoriti kako nam zavide na tom običaju. I uvijek sam im odgovarao: pa valjda dani poput utorka, četvrtka ili nedjelje postoje i kod vas? E, pa tako je nekako i s Pričiginom: nama ne pada na pamet premještati se iz Splita. A vi…

Pa valjda znate pričati, organizirajte se', poručuje Baretić.